Osječka spisateljica Jasna Horvat svoje shvaćanje književnosti iznosi odlučno i jasno. „Nisam pristalica poetike šoka, socijalno-realističnih melodrama, trivijaliziranja i marketinškoga manipuliranja“, kazala je u jednom intervjuu. S druge strane, dodala je, bliska joj je matematika i kombinatorika (jer joj omogućuje modelski pristup i sustavnost u izlaganju građe) te propitivanje oblika u kojima „prozna naracija može beskrajno teći“. Pritom je ponovila jedan svoj ranije iskazan stav, da čitatelja želi „zaigrati“ nudeći mu interaktivnost, a od knjige napraviti „knjigu igračku“, tj. literarnu priču koja se može čitati iz „svih smjerova“ te da istodobno sadrži i ono što književni tekst ne mora nužno nositi – „informativnost, izobrazbu, kombinatoričnost i ilustrativnost“. Sve su to doista važni elementi po kojima čitatelj jasno raspoznaje dosadašnji spisateljičin rukopis, njezinu privrženost konceptualnom romanu i postmodernističkoj poetici. A tako je i u njezinu novom romanu Vilikon, koji je ilustrirala vlastitim crtežima, za razliku od prethodnih u kojima se služila fotografijama (Bizarij i Auron) ili prikladnim oslikavanjem glagoljičkih znakova (Az).
Strahimir Primorac: Dodir svakodnevice i vilinskoga svijeta (Vijenac 503)
Vilikon je roman u kojem su elementi postmodernističke prakse vidljivi posvuda. Najprije, ova je proza nastala, kaže autorica, kao parafraza Nevidljivih gradova Itala Calvina. I u djelu talijanskog pisca razgovor vode Marko Polo i Kublaj-kan, kao u Vilikonu; razlika je u tome što se u prvom tekstu razgovara o nevidljivim gradovima, a u drugom o nevidljivim ženama, vilama iz Kraljevstva Hrvatskog. Nije neobično da se pripovjedačica na jednome mjestu oglašava upravo citatom iz Američkih predavanja, gdje Calvino kaže da je u Nevidljivim gradovima izgradio „mrežu unutar koje je moguće pratiti višestruke veze i izvoditi mnogostruke i razgranate zaključke“. Ključno značenje Horvatova pridaje mreži (velika mreža = roman):
„Mi smo pauci brojnih mreža. [...] mreže susrećemo u knjigama, na slikama i na fotografijama. Postanem li pauk takve mreže, svoju matičnu mrežu napuštam i gradim novu u kojoj prisluškujem. Niti te mreže čine dijelovi priče koja je prisluškivana tekstom ili slikom. Pripovjedač je samo posrednik i posve nevažan pauk mreže koja se izgrađuje pisanjem ili slikanjem o čvorištima – mjestima i likovima.“