Može li se putovanjem ostvariti potreba za upoznavanjem prostora i kultura? Nosimo li na putovanja ono što je doista potrebno i jesmo li na putovanjima drukčiji no inače? Kako se pokrećemo, koga upoznajemo i što pamtimo?
Pitanja su to na koja čitatelj može dobiti odgovor u Antiatlasu Jasne Horvat nastalom u Osijeku nakon autoričinih povrataka s najrazličitijih odredišta. Susreću se tu Indija i Jordan, Izrael i Meksiko, Kina i Brazil, Palma de Mallorca i Krk, Pariz i Barcelona, Moskva i Beograd, Kopenhagen i Tallinn, Sankt Peterburg i Helsinki, Stockholm i Beč te Zagreb i Osijek. Antiatlas donosi razmišljanja o ljudskoj pismenosti, o odlikama hebrejskog i majanskog pisma, Lullovoj Ars magni i hrvatskoj glagoljici, uspoređuje življenja po tradicijskom kanonu i po odlikama novoga doba. Antiatlas je knjiga i o suputnicima – važnom i vrijednom „začinu“ odjeljivanja iz kolotečine i svakodnevice, u njemu su portretirani važni kulturni predstavnici proputovanih destinacija, turistički vodiči, slučajni prolaznici, ali i autoričini bliski prijatelji.
Antiatlas je istodobno hommage putovanju, književnosti i prijateljstvu. On je kulturološka studija, intimni itinerarij te autoričin idearij u koji su upisani poticaji za stvaranje njezinih književnih tekstova. Neka od opisanih putovanja dio su tekstova koje je Jasna Horvat u tom trenutku ispisivala, a neka od putovanja nadahnula su autoricu za buduće, danas uglavnom ukoričene tekstove.
Osim što Antiatlas može poslužiti kao vodič i putnički priručnik onima koji putuju, ujedno je i vodič onim putnicima koji ne putuju već u svakodnevici traže putokaze za širenje vlastitih spoznaja o kulturi, filozofiji, povijesti i baštini. Time Jasna Horvat potvrđuje tezu kako je svaki dan jedno novo putovanje te da se tekstom ostvaruje odlazak u druge prostore jednako kao što se uobičajene vizure svakodnevice izoštreno uočavaju tek odlaskom i/ili pristankom na putovanje.
Moja zapisana putovanja moj su Antiatlas umnogome različit od onoga koji tražim. Pisala sam ga nazivajući samu sebe Alemperkom – mitskom pticom pričalicom, a po uzoru na one putnike čija su traganja za idealnim mjestom ostala sačuvana posredovanjem pisane riječi. Ti su putnici Odisej i Don Quijote, Ksenofont sa svojim Efeškim pričama, Ibn al-Džubajr, Evlija Čelebija, Ibn Haukal, Lav Afrikanac, Dante s Božanstvenom komedijom, a iz ovih naših krajeva – Marko Polo sa svojim Milijunom, Vladimir Mažuranić sa studijom Melek Jaše Dubrovčanina, Hektorović sa Ribanjem i ribarskim prigovaranjem te najrazličitiji biblijski i jeruzalemski itinerariji i svi ostali tekstovi koji su ozbiljavali moju potrebu da imaginarno ovjerim u stvarnom. Antiatlas okuplja stvarna zbivanja i stvarne mape te predstavlja jedan od načina kako se izgubiti u vremenu i pronaći u prostoru.
U njemu se nalaze fragmentirani i izrabrani dijelovi putopisa koje sam pisala i u obliku pisama slala svojim prijateljima. Prvi dio započinje apodemijom – uzvikom najave kretanja na put – u njemu se istodobno susreću odlazak i povratak, umijeće putovanja i umijeće ostajanja, pisanje i čitanje, stvarno i imaginarno. Drugi dio nastajao je po uzoru na čuvenu ars apodemicu ili nauk o umijeću putovanja. U njemu sam razmišljala o ovodobnom Homo viatoru – čovjeku u hodu i pokretu te sam mu namijenila svoje podsjetnike koje koristim kao dio osobne metodike „umijeća putovanja“.