Fenomen glagoljice, koja je oblikovala hrvatsku književnost i kulturu u najranijemu razdoblju njezina razvoja, kao i značenje privrženosti ćirilometodskoj tradiciji, koja se očituje u sačuvanim spomenicima hrvatske pismenosti, glavnim su temama romana Az, kojega autorica naslovljava po nazivu prvoga glagoljičnoga slova, ali i po početnoj riječi jednoga od najpoznatijih među najstarijim spomenicima hrvatske pismenosti – Baščanskoj ploči (nastaloj oko 1100. godine).
Zaintrigirana značenjem glagoljice u razvoju hrvatske kulture, ali i u svijesti o našoj samobitnosti, Jasna Horvat, ispisujući petodijelnu strukturu svojega romana, progovara na nov, postmodernistički način o životu Konstantina Filozofa, to jest svetoga Ćirila. Autorica polazi od glavne teze poznatih ćirilometodskih teorija o postanku glagoljice, prema kojima je tvorac ovoga neobičnoga pisma Konstantin F ilozof, koji se kasnije, prilikom svećeničkoga ređenja u Rimu, nazvao Ćirilom, prema grčkoj riječi kyrilos, što znači „svjetlo svjetlu“.
Jasna Horvat uvjerljivo, kao što to čine i ćirilometodski teoretičari, govori da je Konstantin Ćiril glagoljicu stvorio prema božanskome nadahnuću. Nastojeći podrobno opisati Konstantina Ćirila i od stvarne povijesne osobe stvoriti književni lik, Jasna Horvat o njemu progovara kroz razmišljanja triju pripovjedača: njegovoga brata Metoda, bizantske carice Teodore te knjižničara Anastazija koji pokušava napisati prvu biografiju Svete braće. Takav pripovjedni način omogućava autorici dati širu sliku povijesnih događaja koji su obilježili deveto stoljeće u kojemu su Sveta braća živjela, a koje je bilo prijelomno u određenim spornim pitanjima unutar Crkve (borba ikonoklasta i ikonodula, pitanje trojezične hereze prema kojoj se liturgijski čin može odvijati samo na latinskome, grčkom i hebrejskom jeziku, a Konstantin Ćiril u liturgiju uvodi i staroslavenski književni jezik kojemu je upravo on tvorac i za koji je stvorio i posebno pismo – glagoljicu).
Ovakva pripovjedna struktura autoricu dovodi u priliku da zamišlja viđenje Konstantinovih suvremenika koji, govoreći o njemu i njegovim postupcima, zapravo govore i o samima sebi, o svojim dvojbama i željama. U tome je smislu osobito uspio drugi dio romana naslovljen Desetice carice Teodore. Svrgnuta bizantska carica, zatvorena u samostanu u kojemu je zajedno sa svojim kćerima postala prinudnom monahinjom, razmišlja o Konstantinu koji je bio prijateljem njezinom sinu, sada caru Mihaelu III., ali koji je nju uvijek podsjećao i na njezina pokojnoga prvorođenca Konstantina. Govoreći o tvorcu glagoljice, Teodora još više govori o samoj sebi, o sudbini žene koja je uživala ugled i držala vlast, a koja je doživjela da je vlastiti sin svrgne budući da se udružio s odmetnicima koji će mu kasnije i samome nauditi. Uživljavajući se u lik carice Teodore, Jasna Horvat progovara glasom potlačene žene, te je vidljivo da je u karakterizaciju ovoga lika unijela najviše mašte, ali i žara.
Roman Az zanimljivo je ilustriran slovima trokutaste glagoljice, za koju neki vjeruju da je najstariji tip ovoga pisma (za razliku od kasnije oble i hrvatske uglate glagoljice), dodatno je obogaćen navodima iz djelā poznatih autora, a poglavlja su označena brojevnom vrijednošću glagoljskih slova i nazivima tih slova, te se time dobiva uvid u numeričku i leksičku simboliku glagoljice, ali i u njezinu likovnu izražajnost i ljepotu.
Jasna je Horvat romanom Az dala značajan prinos popularizaciji glagoljičkoga pisma, kao i životnoga puta i djela Konstantina Ćirila. Njezin roman, premda sadrži povijesne elemente, nije, u doslovnome smislu, povijesni roman. Nije to, međutim, ni Ćirilova romansirana biografija. Roman Az je romansirana studija o glagoljici i o životnome putu njezina tvorca Konstantina Filozofa.
Mato Nedić: Motrišta br. 55-56