Zagrebački književni razgovori – međunarodni skup kojim se promiče hrvatska književnost, doživjeli su svoje četrdeseto održavanje u protegu od gotovo pedeset godina. Da su pretečom ovodobnih festivala književnosti, a s uporištem u dubokom i nadasve otvorenom promišljanju književnosti, potvrđeno je ovogodišnjom krovom temom 40. Zagrebačkih književnih razgovora: Što je književnost danas? Zagrebački razgovori održavaju se u organizaciji Društva hrvatskih književnika (DHK) uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Na sudjelovanje na Razgovorima ovoga su proljeća pozvani su svi članovi Društva hrvatskih književnika (DHK) kada im je ponuđeno da dostave naslove izlaganja i sažetke obrazloženja najavljenih tema. Nakon izbora najvrsnijih naslova i tema na Razgovore koji su se održali od 2. do 5. listopada 2019. pozvano je 6 hrvatskih književnika (Miro Gavran, Jasna Horvat, Mladen Machiedo, Ivica Matičević, Ivana Šojat i Davor Velnić) te 10 međunarodnih sudionika:Maciej Czerwiński (Poljska), Magdalena Dyras (Poljska), Leszek Małczak (Poljska),Tihomir Glowatzky (Njemačka),Endre Szkárosi (Mađarska), Michael Dudley (Kanada), Francisco Javier Juez Gálvez (Španjolska), Peter Kovačič Peršin (Slovenija), Marina Milivojević Mađarev (Srbija), Antun Lučić (Bosna i Hercegovina).

Radni dio obljetničkih, četrdesetih Zagrebačkih književnih razgovora, upriličen je u prostorima kultnog zagrebačkog književnog salona smještenog na adresi Društva hrvatskih književnika (DHK) na Trgu bana Josipa Jelačića.

Susret upoznavanja i svečani domjenak održan je u srijedu 2. listopada 2019. godine u večernjim satima kada je književnike pozdravio Đuro Vidmarović, predsjednik DHK-a. Izlaganja i razgovori održavali su se 3. i 4. listopada razdijeljeni u osam odsjeka, a u subotu 5. listopada sudioici skupa posjetili su Samobor.

Miro je Gavran u srijedu izložio temu „Književnost je još uvijek važna“, Mladen Machiedo „Od književnosti mimo knjige“, a Jasna Horvat „Središnje mjesto književnog teksta u koncentričnim kružnicama kreativne industrije“. Posljednjeg radnog dana svoje su teme iznijeli Ivica Matičević – „Što je književnost danas: može li se preko institucija do Parnasa?“ te Davor Velnić – „Književnost danas za sutra“.

O ozbiljnosti četrdesetih, jubilarnih Zagrebačkih književnih razgovora svjedoče i teme inozemnih sudionika. Tako je Maciej Czerwiński raspravljao o „Književnost danas. Elitno i masovno, nacionalno i nadnacionalno.“, Magdalena Dyras o „Književnosti u novim kulturnim i društvenim kontekstima –

promjene nakon 1989.“, Leszek Małczak pokušao je odgovoriti na pitanje „Što je prijevodna književnost danas?“, a Tihomir Glowatzky dati odgovor na izjavu je li točno kako „Pjesnici lažu“.

Endre je Szkárosi problematizirao „Sinergije u književnim organizacijama“, Michael Dudley donijela je „Uzajamnu sintezu“, Francisco Javier Juez Gálvez govorio je o „Književnosti i životu: Boris Maruna u Madridu, 1997.“, Peter Kovačič Peršin nastojao je odgovoriti na pitanje „Zašto književnost ako ne odgovara transcendenciji?“, Marina Milivojević Mađarev o odlikama „Suvremene drame – od radnje k naraciji“ dok je Antun Lučić govorio o „Ispisivanju književnosti na procjepu“.

Leszek Małczak (Poljska) adjunkt u Zavodu za teoriju književnosti i translacije u Institutu za slavensku filologiju Šleskog sveučilišta u Katowicama, svojim je izlaganjem problematizirao ulogu prijevodne književnosti. Osim što je dao zornu sliku problema koji prate ostvarivanje prijevoda književnih naslova poteklih iz malih kultura, Małczak je naveo “kako se prijevodna književnost nosi s gubitkom statusa književnosti u društvu“. Također je razmatrao „koje mjesto zauzima takozvana strana književnost u hrvatskoj kulturi te kakvo značenje zadobiva hrvatska književnost u prijevodu i što stranom čitatelju prijevodi hrvatske književnosti govore o njezinoj kulturi.”

Endre Szkárosi (Mađarska) pjesnik, izvođački umjetnik i profesor književnosti na Sveučilištu ELTE u Budimpešti opisao je rad mađarskih društava pisaca. Kako je od 2018. predsjednikom Društva mađarskih autora/pisaca (Szépírók Társasága) na primjeru rada vlastita Društva analizirao je probleme financiranja i rada književnih organizacija, načina suradnje te ostvarivanju prijevoda domaće književnosti.

Maciej Czerwiñski (Poljska) prevoditelj i profesor filologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu upozorio je na dva supostojeća koncepcijska obrasca koji određuju književno polje: elitno/masovno i nacionalno/nadnacionalno. “Problem nacionalne komponente konstitutivan je za književnost jer ona nastaje na nacionalnim jezicima i utječe na stvaranje nacionalnih imaginarija”, ali se ulazak na svjetsku književnu scenu događa pod izrazito hegemonskim odnosima I uz fenomene elitno/masovno.

Michael Dudley (Kanada) govorio je o “uzajamnoj sintezi”, odnosno o “umjetničkom integriranju jezične i kulturne različitosti” koji se ostvaruju u suradničkim književnim projektima koji spajaju različite pojedince i skupine.

Magdalena Dyras (Poljska), povjesničarka književnosti, prevoditeljica, docentica na Institutu slavistike na Jagiellonskom sveučilišta u Krakovu uočila je kako su promjene koje je donijela 1989. godina uvjetovale „književnost u novim kulturnim i društvenim kontekstima”. Kao uočljive promjene Dyras navodi: oslobađanje od političkih zabrana i cenzure, slabljenje osjećaja odgovornosti za sudbinu naroda, pojavu novih načina distribucije (internet), širenje književnosti I na digitalne oblike, utjecaj tržišta na književnost te “slabljenje uloge književne kritike koja je uvijek služila kao putokaz”.

Tihomir Glowatzky (Njemačka) umirovljeni slavist i germanist, sudski tumač i književni prevoditelj na njemački jezik književnost vidi kao “korektiv i razvojni motor za jezik i jezičnu kulturu u određenoj zemlji. Zato političari uvijek posvećuju osobitu pozornost književnom stvaranju u vlastitoj zemlji te ju čine važnim elementom u svojoj kulturnoj politici. Time je književnost bila i na žalost još uvijek jest ovisna o političkim i financijskim okvirnim uvjetima”.

Francisco Javier Juez Gálvez (Španjolska) profesor je na Odsjeku za njemačku filologiju i slavensku filologiju Filološkog fakulteta Sveučilista Complutense u Madridu, književni prevoditelj i sudski tumač. U svome je izlaganju opisao predavanje Borisa Marune održano 1997. u Madridu. „Raspravljao je o svom sudjelovanju o hrvatskome emigrantskom tisku i usporedno sa španjolskim tiskom u egzilu svoja lutanja, obrazovanje i rad u anglofonom i hispanofonom svijetu na dvama kontinentima.”

Marina Milivojević-Mađarev (Srbija), izvanredna profesorica na Katedri za dramaturgiju Akademije umjetnosti u Novom Sadu, promišljala je ulogu dramskoga teksta u suvremenoj drami. Njezino teza kako je “suvremena drama odustala od jasne motivacije likova, cjelovita I konsekventna junaka i s tim u svezi i same radnje“ otvorila je razgovor o pitanjima što je suvremena drama danas. U razgovor o ulozi teksta u suvremenoj drami uključili su se Sanja Nikčević, Endre Szkárosi, Michael Dudley čime je dodatno potvrđena važnost teme.

Peter Kovačič Peršin (Slovenija) profesor slavistike i književnik naglasio je kako se “današnja književnost treba se vratiti svom izvoru kako bi opravdala svoje postojanje i pružala nadahnuće novim generacijama kako izaći iz duhovne i moralne krize”.

Antun Lučić (Mostar) redoviti je profesor svjetske književnosti i hrvatske srednjovjekovne i renesansne književnosti na Sveučilištu u Mostaru, pjesnik i spisatelj. Govorio je o ispisivanju književnosti na procjepu pri čemu se “književni procjep shvaća kao traganje za neispisanim prinosima duhovne povijesti”, ali i za onim što se nastoji ne kazati, odnosno što se “ne uviđa da je kazano.”

Hrvatski književnik Miro Gavran moderirao je prvom radnom sjednicom, ali je u svojstvu domaćina preuzeo ulogu prvog izlagatelja. Njegovim je izlaganjem „Književnost je još uvijek važna“ promišljan utjecaj književnosti na društvo i obratno kao i utjecaj „drugih medija na književni tekst, te o tomu što male književnosti (književnosti malih jezika i brojčano malih naroda) mogu ponuditi svjetskoj književnosti.”

Jasna Horvat kulturna je teoretičarka, osječka sveučilišna profesorica, multimedijska umjetnica, pjesnikinja i spisateljica. Svoj je pogled na “Središnje mjesto književnoga teksta u koncentričnim kružnicama kreativne industrije” oprimjerila opisom projekta “Vilijun” u čijemu se središtu nalazi književni tekst njezina romana “Vilijun” (Naklada Ljevak, 2016).

Mladen Machiedo profesor je emeritus Filozofskog fakulteta, redovni član HAZU-a, urednik Foruma, pjesnik, esejist, prevoditelj, književni teoretičar. Svojim je izlaganjem opisao vlastita nakladnička i medijska iskustvima tijekom više desetljeća, a groteskni je karater primjera izazvao živu raspravu i komentare.

Ivica Matičević viši je znanstveni suradnik u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, urednik novina za književnost i kulturu te izvršni urednik u nakladništvu. Temom „Što je književnost danas: može li se preko institucija do Parnasa?“ uputio je nazočne na rad triju društava: Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga društva pisaca i Matice hrvatske. „Pokazalo se kako su predmetne institucije umnogome bile povijesni pokretači književnih procesa i njezinih kulturnih recepcija, ali da u posljednjih dvadesetak godina to i nije baš tako.“ Razgovor koji je uslijedio propitivao je ujedno književnu kritiku, esejistiku, ulogu države, medija i tržišta.

Davor Velnić autor je proznih radova, eseja i osvrta te dugogodišnji urednik književnog časopisa “Književna Rijeka”. Izlaganjem “Književnost danas za sutra” zatvorio je 40. Zagrebačke književne razgovore i oni su tako zaključeni uvidima u književnost s obzirom na njezinu tradiciju govorenja, pisanja i javnog objavljivanja, ali i s obzirom na suvremene tijekove kojima je književnost izložena.

Kako su zaključili i sudionici skupa, radni dio ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora razdijeljen u osam odsjeka nastavljao se i u stankama te je povezivanje književnim temama ostvareno i u suradničkom smislu.

Zagrebački književni razgovori uspjeli su sačuvati tradiciju svojih višegodišnjih održavanja, ali i visoku razinu razmjene stajališta domaćih i inozemnih književnika. Društvo hrvatskih književnika svojim je 40. Zagrebačkim književnim razgovorima potvrdilo ključnu ulogu u promicanju hrvatske književnosti, sklonosti pronalaženju zajedničke strategije korisne svim književnicima u njihovu nastupu pred međunarodnom javnošću. Uz promicanje suvremene hrvatske književnosti, Razgovorima se i ove godine istraživala budućnost književnosti u dinamičnom okruženju.