• Jasna Horvat

Grad je živ onoliko koliko potiče na stvaranje

Vijenac 678, Razgovarala MARIJA ZAVRŠKI


Nadahnuće Osijekom vidim kao jamstvo njegove budućnosti / Sveučilište se u novijoj povijesti Osijeka razvilo u kreativno središte grada / Izabirem za književne junake one osobe koje bih birala za vodiče kroz udaljena razdoblja / Moje su knjige svakako i eksperimenti u tehnološkom smislu


Znanstvenica, teoretičarka kulturnih studija i književnosti i književnica Jasna Horvat (1966) zauzima nezaobilazno mjesto na više identitetskih kolOSijeka u domaćem kulturnom prostoru, posebno u rodnom Osijeku, Slavoniji i Baranji. Autorica je više romana i studija, razgranatih u omeđene poetske cjeline. Zbirku igrokaza Izgubljena vila (2002) autorica je objavila na samu početku književnog stvaralaštva, slijede Alemperkina kazivanja (2005) i Krijesnici (2009), a za drugi je ciklus stvaranja paradigmatičan epistolarni roman u suautorstvu s Irenom Vrkljan. Autorica se tada okreće povijesno-mitološkim romanima, jedan za drugim izlaze Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012), Alikvot(2014), Vilijun (2016), Atanor (2017) i OSvojski (2019). Čitav autoričin opus slikovitom je kovanicom Ars Horvatiana obuhvatila Dubravka Oraić Tolić (2016), neraskidivo povezan s Ars Pannonia, njezinom kulturnom i društvenom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Razgovor s Jasnom Horvat ne traži posebnog povoda, ali valja istaknuti da je njezin posljednji roman OSvojski, zamišljen kao multimodalna književna igra, dobio nagradu Josip i Ivan Kozarac kao najbolji prozni tekst 2019.


Fotografija: Tomislav Džunja


Profesorice Horvat, vaš posljednji roman može se čitati samostalno, ali i kao dio ciklusa (meta)povijesnih romana konceptualno sazdanih od različitih disciplina – na načelima gramatike (Az i Bizarij), matematike (Auron, Alikvot, Vilikon i Vilijun), pa i kemije (Atanor). Kojoj dakle disciplini pripada vaš posljednji roman OSvojski?


OSvojski je izrastao na sažimanju igraćih kocki, karata i šaha. Taj sam roman zamislila kao proznu metaforu strategije, osvajanja i nadigravanja, odnosno kao književni tumač kombinatorike. Roman OSvojski vizualno je posvećen kockovlju i strategiji osvajanja, a sadržajno Osijeku i manje poznatim dijelovima osječke povijesti. Jedna od junakinja romana netom je obnovljena Pekara u Tvrđi koju nazivam Eugenijom i svakom dijelu njezinih prostora dodjeljujem jedno poglavlje u romanu. Roman je OSvojski tako književni tekst koji ima svoju građevinu, a građevina ima svoj grad (Osijek) i poznatog tvorca (Eugena Savojskog), koji je ujedno glavni junak književnog teksta.


Protagonist OSvojskog slavni je austrijski princ Eugen Savojski. Što vas to vraća pisanju o čuvenom vojskovođi koji je dubok trag ostavio i na istoku Hrvatske?


U Bizariju (2009) počela je moja zaokupljenost Eugenom Savojskim, a u romanu OSvojskito je zanimanje produbljeno i usmjereno, čime je Eugen Savojski postao mojim izmaštanim junakom nazvanim OSjetnik OSvojski. Okidač za povratak temi bilo je obnavljanje Tvrđe većinskim sredstvima Europske Unije. Taj povratak Europe Osijeku i Tvrđi, koju je prije tristo godina podizao Savojski, doživjela sam kao vlastiti povratak bizarnom Osječaninu. Eugena Savojskog, naime, doživljavam i vidim sugrađaninom, odnosno osobom koja je živjela Osijek.


Osim doista akribičnim pristupom temi, pozornost roman plijeni i atraktivnim vizualnim rješenjem – šahovnicom. Što se krije iza naslovnice koja namjerno asocira na šahovsko polje s kartaškim simbolima?


OSvojski je jezično-vizualna igra kojom spajam Osijek, osvajanje, Savojskog i osjećaje. Tim sam romanom promišljala simboličke oznake kulturnog identiteta kakvi su šahovnica, kravata i glagoljica. Crveno-crna polja povezana su i sa životopisom Eugena Savojskog, odnosno s njegovim dvjema ulogama: vojnom (crvena boja) i svećeničkom (crna boja). Eugen se Savojski nametnuo kao jedan od najuspješnijih stratega, no njegov je životopis zabilježio da je u mladosti pripreman za svećenika te da je kao vitez Zlatnog runa postao opatom torinskih opatija iz čijih je prihoda financirao ratna djelovanja. Posljednjih dvadeset godina života proveo je kartajući igru piket te su karte, šahovska polja i igraće kocke ponijele više od jedne metaforičke poruke.Osijek posjeduje uvjete za razvoj svih sektora kreativne industrije / Mlađi čitatelji proaktivno sudjeluju u procesu čitanja i to je ono što u digitalnom dobu temeljno mijenja čitateljsku ulogu

Pisanje kao u tančine osmišljena partija šaha ili kao bojno polje s neizvjesnim ishodom? Što je u pisanju ekvivalentno šahu, što vodi dobru pisanju – predviđanje dobra poteza, unaprijed isplanirana taktika, brza i neočekivana mat-rješenja?


Unutarnji dijalozi dio su spisateljskog procesa, tako da su pisci sami sebi saveznici i protivnici. Ishode bojnih polja nezahvalno je predviđati, ali postoje postupci koje ne prepuštam slučaju.Jedan je od postupaka strukturiranje teksta, jer su strukture, odnosno konstrukcije tekstova, zaseban komunikacijski medij u kojemu se susreću različita izražajna sredstva. Konstrukcijski književni tekst nadilazi jezičnu, pripovjednu poruku jer čitatelja uključuje na više razina te ga time uključuje i osvaja. Osvajanje tekstom transcendencijski je postupak u kojem ne vrijedi taktika posezanja za slučajnim, neočekivanim mat-rješenjima, premda su i takva rješenja dobrodošla u kraćim dionicama teksta.


Nije Savojski jedina povijesna ličnost kojem ste udahnuli živi duh u lik i djelo...


Uživljavanje u povijesne ličnosti povlašteno je, umnoženo življenje te ujedno oblik učenja. Književni junaci provociraju pitanja, no odgovori ne mogu biti jednoznačni jer su ispresijecani prostornim i vremenskim udaljenostima. Stoga izgrađujući književni subjekt podastirem citate iz znanstvenih i umjetničkih izvora kako bi čitatelji uspostavljali vlastite odgovore. Izabirem za književne junake one osobe koje bih birala za vodiče kroz udaljena razdoblja… Savojskog vidim presudnim za današnji život Osijeka, Marka Pola za brendiranje Hrvatske na Dalekom istoku, svetog Konstantina Ćirila za stvaranje i razumijevanje glagoljice. Oni mi govore ono što bih iz opće kulture morala poznavati i u što bih čitatelje željela zaljubljivati.


Vjerni ste povijesnim temama, no nipošto „recikliranju“ ili povijesnom prekrajanju često očekivanu u postmodernom tekstu koji se nerijetko vodi krilaticom „Sve prolazi“. Kako pristupate istraživanju? Što, po vašem mišljenju, podrazumijeva etika pisanja o subjektu prošlosti?


Književnost je kombinatorički perpetuum mobile, u kojemu je pripovijedanje tek dio te čudesne, pokretljive igračke, dok su ostali dijelovi načinjeni od kulturnih utjecaja upisanih u autora. S obzirom da u povijesnim junacima vidim vodiče po izabranim dionicama Vremena i Prostora, u procesu ih pisanja nastojim „slušati“ pozorno i „slijediti“ poslušno. Fikcijom povezujem povijesne izvore koji su temelj etike biografskog pisanja o subjektu prošlosti. U mom je slučaju subjekt prošlosti ključni subjekt pri tumačenju suvremenosti. I, ako se malo udubite, svi moji povijesni junaci govore suvremenim jezikom… Razlog je i u tome što su izabrani upravo stoga što nisu zastarjeli nego su zahvaljujući svojim ostvarenjima i danas aktualni.


Grad je osječkim autorima neiscrpan palimpsest. Kako gledate na životni puls grada – njegovu prošlost, sadašnjost, budućnost?


Grad je živ onoliko koliko svoje sugrađane potiče na stvaranje. Nadahnuće Osijekom vidim kao jamstvo njegove budućnosti. Kako se svojedobno Tvrđa nametnula strateškom ulogom pa je stoljećima bivala okružena gradskim cjelinama, tako se Sveučilište u novijoj povijesti Osijeka razvilo u kreativno središte grada. Ustrajemo li u jačanju Sveučilišta i kreativne industrije, imamo priliku postati gradom poželjnim za život, stvaranje i uvijek svježa opisivanja Bizarija na Dravi.


Kod nas nešto slabije istraživana, pretežito francuska književna skupina Oulipo možda je širem čitateljstvu najpoznatija po imenima istaknutih članova Itala Calvina i Marcela Duchampa. Koliko se tragova njihove poetske inovacije može (pro)naći u vašem rukopisu?


Književna je skupina Oulipo na mene presudno utjecala. Njihovo je ime kratica triju pojmova (radionica književnih potencijala), o kojima je nedavnu izvrsnu knjigu Oulipo i književnost ograničenja napisala Ivana Buljubašić (Naklada Ljevak, 2018). Riječ je skupini matematičara i književnika koji od šezdesetih godina prošlog stoljeća istražuju vrste i načine ograničenja kojima se otkrivaju potencijali književnosti. Oulipovski pristup književnosti potaknuo me istraživati i izgrađivati književne strukture „ograničene“ temom, ali slobodne od konvencija kojima je opterećena suvremena književnost.


Na matičnom Ekonomskom fakultetu u Osijeku izvodite nastavu u području kvantitativne ekonomije, nositeljica ste kolegija statistike. Koliko vam je sveučilišni znanstveni rad izazov u pronalaženju zajedničke ishodišne točke djelovanja u dvama svjetovima – ekonomiji i književnosti?


Razdjeljivanje znanosti započeto prosvjetiteljstvom nastavljeno je i produbljeno specijaliziranjima znanja. U opisanom procesu dogodila se statistika – jezik razumljiv svim znanstvenim disciplinama, ali ujedno jezik koji se prilagođava raznovrsnim ciljevima istraživanja. Drugim riječima, statistička metodologija vodič mi je u istraživačkim postupcima. Tako je, primjerice, roman Atanor (Naklada Ljevak, 2017) spojio kemiju, književnost i istraživačku metodologiju usvojenu u području kvantitativne ekonomije. Periodni sustav elemenata iznijeti kao strukturu književnog teksta zahtjev je koji je jedinstven i u svjetskim razmjerima.


Idejna ste začetnica Instituta Andizet za znanstvena i umjetnička istraživanja u kreativnoj industriji. Kakve programe, sadržaje i aktivnosti provodite? Komu su namijenjeni?


Institut Andizet osnovala sam 2014. u suradnji s Josipom Mijoč i Marinom Stanić. Naša je idejna vodilja sadržana u imenu instituta i naglasku na istraživanjima (znanstvenim i umjetničkim) koje provodimo u domeni kreativne industrije. S druge strane, institutu smo dodijelili ime panonskog plemena koje je prije dvije tisuće godina naselje uz Dravu nazvalo Mursom. Sve su to signali kojima poručujemo da se iz Osijeka i u Osijeku bavimo istraživanjem industrije znanja i projektne organiziranosti, koja je u Republici Hrvatskoj još u postupku institucionaliziranja. U posljednje vrijeme naglasak stavljamo i na nakladničku djelatnost, dostupnu u otvorenom pristupu na mrežnim stranicama Instituta.


O milenijskoj ulozi kreativne industrije progovara se jednom godišnje na znanstveno-popularnom simpoziju Kreativne riznice. Što je Kreativna riznica i koja je njezina društvena misija?


Kreativna je riznica popularizacijski simpozij kreativne industrije koji se od 2015. organizira na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i ujedno jedina velika manifestacija u gradu Osijeku koja iz godine u godinu ostvaruje barem deset pokroviteljstava primljenih iz reda najviših državnih i gradskih tijela. Na Kreativnoj riznici okupljamo kreativne profesionalce i amatere, znanstvenike i praktičare te uz brižljivo osmišljen program ugostimo više tisuća posjetitelja, stotinjak izlagača i na desetke rizničara – volontera iz redova studenata, profesora i kreativaca. Kreativna riznica 2016. odlikovana je Volonterskom nagradom te Državnom nagradom za znanost u kategoriji populariziranja znanosti.


Postoji li poželjan smjer kretanja kreativne industrije u Hrvatskoj te gdje i od koga o njezinoj stabilizaciji još možemo učiti?


Kreativna industrija već postoji, ali ne kao institucionalizirana industrija s jasno određenim okvirom, nomenklaturama i dorečenim zakonodavstvom, već kao gospodarski impuls temeljen na znanju i rijetkim vještinama. Njezina funkcionalnost ponajprije se uočava u manjim lokalnim zajednicama kakve su, primjerice, gradovi ili sela jer se u njima lakše prevladavaju prijepori. U kreativnim gradovima, primjerice, kreativni se radnici – ili kako ih Richard Florida naziva kreativna jezgra – uspješno organiziraju unutar lokalne zajednice te im na usluzi stoje kreativni menadžeri (kreativna ovojnica). U manjim sredinama obje skupine kreativaca uspješnije se organiziraju u proizvođače i prodavatelje kreativnih proizvoda/usluga te aktivnostima privlače dolazak novih kreativaca. Jedan od temeljnih indikatora kreativne industrije jest uspostavljanje proizvodnje zasnovane na znanju u obliku prototipskih rješenja koja se nerijetko umnažaju negdje drugdje.Osijek je već prepoznat kao IT-središte i žitnica silicijskih izvoznih proizvoda. Uz snažno sveučilište Osijek posjeduje uvjete za razvoj svih dvanaest sektora kreativne industrije. Cilj koji je potrebno ostvariti jest izvoziti znanje, ideje i rješenja, ali tako da ih domišljamo i oblikujemo u Osijeku.


Još jednom važnom poglavlju nacionalne pisane povijesti – onoj najranijoj posvetili ste posebnu pozornost i to promocijom jedinstvena potpisa naše kulturne i jezične baštine – glagoljice. Kako bismo mogli glagoljicu „kapitalizirati“ u digitalnom dobu?


Glagoljicu sam upoznala relativno kasno te sam joj pristupila iz svoje matične struke, zahvaljujući kojoj sam uočila izniman obrazovni, filozofijski i marketinški potencijal glagoljice. Ponajprije sam izvozni potencijal glagoljice uspoređivala s rezultatima koje ostvaruju egipatsko i kinesko pismo. Takvom analizom utvrdila sam da glagoljicu ne promoviramo i da je posljedično i ne poznajemo, ali da su je jezikoslovci sačuvali i njezina tumačenja upotpunili istraživanjima. Tada sam odlučila napisati roman Az (Naklada Ljevak, 2009) te uz pomoć statistike i istraživačkih tehnika ovladanih statistikom, ponudila sam svoje viđenje glagoljice u obliku poetizirane studije ustrojene prema numeričkim vrijednostima glagoljskih znakova.Digitalno doba glagoljicu podržava na više načina – u širenju njezine vidljivosti, prenošenju znanja o glagoljici, izgradnji imidža, stvaranju želje za poistovjećivanjem. Ove godine uz Kreativnu riznicu organiziramo i Milenijsko natjecanje iz kreativne industrije. Tema Milenijskog natjecanja glasi Osvajanje glagoljicom, a na sudjelovanje su pozvane sve obrazovne dobne skupine – od osnovnoškolske do srednjoškolske i studentske.


U knjizi Nevidljivo nakladništvo (u koautorstvu s Nives Tomašević) pišete o digitalizaciji i nakladničkim politikama u nacionalnom kontekstu. Koliko je e-knjiga uspjeli proizvod? Jesu li vaše knjige pokušaj premošćivanja ponora između knjige u tradicionalnom obliku i e-čitalačkih navika mlađih generacija?


U Nevidljivom nakladništvu 2012. prognozirale smo kako se neće obistiniti naveliko najavljivana smrt otisnute knjige i potpuna dominacija e-knjige jer se jedan medij nikada u potpunosti ne odbacuje već se prenosi u medij novijega doba. Tada još nismo znale da će roman Vilijun 2016. godine postati prvi „pametni“ roman koji će uvođenjem interneta putem QR-kodova u medij otisnute knjige uspješno povezati digitalne sadržaje oglašene na internetu s medijem povezane knjige. Moje su knjige svakako i eksperimenti u tehnološkom smislu. Od 2016. uz pomoć Josipe Mijoč i kolega u Institutu Andizet te svakako uz povjerenje u potporu Naklade Ljevak ostvarila sam niz multimedijskih tekstova. Čitatelji mlađih generacija proaktivno sudjeluju u procesu čitanja i to je ono što u digitalnom dobu temeljno mijenja čitateljsku ulogu.


Dugogodišnja ste članica Matice hrvatske, aktivni ste u kulturnom i javnom životu Osijeka. Ima li među vašim studentima interesa za sudjelovanje u kulturnim udruženjima, koliko su, po vašem mišljenju, kritički raspoloženi odnosno angažirani u urbanoj kulturi grada?


Članovi Instituta Andizet u najvećoj su mjeri studenti, a ako znamo da je program Kreativne riznice oslonjen na volonterski rad, tada je jasno da studenti imaju volju uključiti se u urbanu kulturu grada. Primjere dobrih praksi vidim jedinim pravim dokazima i potvrdama, a Matica je hrvatska za mene upravo to – dokaz opstanka kulturnog i javnog djelovanja na duge staze i u najraznovrsnijim okolnostima.Potkraj 2019. Matica hrvatska je u suradnji s Institutom Andizet osmislila program nagrađivanja mladih osoba za teme seminarskih ili drugih akademskih radova kojima je temom upravo Matica hrvatska. Takvom inicijativom Matica hrvatska pozvala je mlade članove na bavljenje Maticom, čime im poručuje da su dobrodošli i da su njihova razmišljanja dragocjena.


Što čitatelji mogu sljedeće očekivati?

Novu zbirku putopisa Antiradar (urednica Nives Tomašević) u izdanju Naklade Ljevak te multimedijsku publikaciju Ars Eugenium – notni zapisi (urednica Ivana Buljubašić Srb) ostvarenu u suradnji s glazbenikom Lukom Gotovcem. Navedena publikacija predstavljat će se u travnju na Kreativnoj riznici 2020, a u okviru predstavljanja triju biblioteka koje je ustanovio Institut Andizet. U istoj biblioteci priprema se objavljivanje poeme Ars meandrum – notni zapisi, također u suradnji s glazbenikom Lukom Gotovcem, a uz urednička usmjeravanja Josipe Mijoč.

27. veljače 2020.


http://www.matica.hr/vijenac/678/grad-je-ziv-onoliko-koliko-potice-na-stvaranje-30020/


272 views

© 2018 Željko Ronta

  • w-facebook