Autorica: Suzana Lepan Štefančić
Fotografije: Dubravka Petrić Pixsell
Teško je predvidjeti u što ćemo se razviti, nikada nismo više sjedili, ali ni više trenirali
Knjige Jasne Horvat vrlo su osebujne: dok je u “Atanoru” glavni junak vodik, djela “Vilijun” i “Vilikon” su književna iskaznica Republike Hrvatske na Putu svile. "Kada sam se istražujući periodni sustav upoznala sa svih 118 elemenata, shvatila sam da su oni junaci te sam elementima dodijelila uloge u kriminalističkom zapletu. Vodik je glavni junak jer je “glavni junak” periodnog sustava, cijelog svemira, našeg planeta i nas samih. Preziva se Horvat, špijunira i u svom špijunskom zadatku posvećeno prati nestanak formule o njemu samome" kaže spisateljica.
Istraživanje i radoznalost objedinjuju književnost i kvantitativnu ekonomiju. Ekonomija kao kraljica društvenih znanosti na kraju složenih istraživanja brojeve pretvara u priču i te priče govore o tome kako živimo, u što ulažemo, što očekujemo i jesmo li ispunili prethodna očekivanja. Nedavno sam u spomenici Ekonomskog fakulteta u Osijeku naslova “Ave, OsEconomia” napisala kako su ekonomisti lovci snova. Ulovljene snove ekonomisti prosljeđuju u proizvodnju, odnosno, ono što pojedinci “sanjaju”, ekonomisti znaju prepoznati i pretvoriti u proizvode. Nije li srodno i s književnošću koja istražuje naše osjećaje, strepnje i nadanja? Pripovijedanje je i danas pokretač brojnih pothvata pa tako i ekonomskih. Tako su marketingašima globalnih dosega bili sveti Konstantin Ćiril. tvorac glagoljice, te Marko Polo, svjetski nomad. Njihova su pripovijedanja mijenjala društvene modele, navike i spoznaje. Marketinški oglasi i danas uporabljuju književne obrasce. S druge strane, književnost se mijenja onako kako se mijenja društvo u kojemu nastaje. Pripovjedački i književni potencijali istražuju se, razvijaju i prilagođavaju suvremenim tehnologijama. Od šezdesetih prošloga stoljeća proučavanjem književnih potencijala bavi se skupina matematičara i književnika okupljenih u udruzi OuLiPo čiji akronim znači “Radionica književnih potencijala”. Neki od čuvenih oulipovaca su Italo Calvino, Georges Perec i Hervé Le Tellier, trenutačni predsjednik OuLiPo-a. Njihovi su tekstovi srodni kvantitativnom ekonomskom modeliranju, tako da se ne osjećam iznimkom u spajanju književnih i ekonomskih modela. Dapače, književnost i ekonomija govore nam kakvi smo i kamo stremimo.
Spajate znanost i umjetnost. Primjerice, glavni junak romana “Atanor” je vodik. Roman je, inače, konstruiran kao periodni sustav elemenata.
Roman “Atanor” književna je pohvala ljudskoj umnosti. Ako se prihvati da smo svi mi kozmička prašina, tada je periodni sustav prirodoslovna poezija upisana u sve nas. Kada sam se istražujući periodni sustav upoznala sa svih 118 elemenata, shvatila sam da su oni junaci te sam elementima dodijelila uloge u kriminalističkom zapletu. Vodik je glavni junak jer je “glavni junak” periodnog sustava, cijelog svemira, našeg planeta i nas samih. Preziva se Horvat, špijunira i u svom špijunskom zadatku posvećeno prati nestanak formule o njemu samome. Vodik je najlakši i najpokretljiviji element, najviše ga je u svemiru, konkretno 75 posto, u spoju s kisikom čini vodu koje je na Zemlji oko 70 posto, gotovo jednako koliko je i tekućine u našem tijelu. Metaforički rečeno, vodik je i sunce jer u središtu sunca čini oko 70 posto sunčane mase koja se nuklearnom fuzijom pretvara u helij. Vodik su i zvijezde – užarene kugle vodika i helija. Vodik je usamljenik koji ne zna biti sam, vodik je nomad i njegova je nestabilnost dijelom svih nas.
Odlukom članova Nastavničkoga vijeća Tehničke škole i pirodoslovne gimnazije Ruđera Boškovića u Osijeku, na kraju ove školske godine 21 najbolji maturant bit će nagrađen romanom “Atanor”. Kako to komentirate?
Učenike te škole se po drugi put nagrađuje romanom “Atanor” otkako je objavljen u izdanju Naklade Ljevak 2017. Nastavnici su prepoznali potencijale književne interpretacije periodnog sustava elemenata i uživljavanja u elemente koji su u svemu materijalnom što nas okružuje. Pišući “Atanor” priželjkivala sam čitatelje koji će u atanoru, alkemičarskoj peći, pronaći motiv za pretvorbe u zlato, onako kako su to alkemičari nastojali učiniti. Nadam se da će se učenici čitanjem “Atanora” poistovjetiti s elementima kao da je riječ o živim bićima.
Vodik propularizirate i kroz Kreativnu riznicu. Kakve veze imaju vodik i kreativnost?
Vodik je kreativan upravo u svojim spajanjima s drugim elementima, o čemu svjedoči činjenica da se teško pronalazi u elementarnom stanju. Jedan od važnih vodikovih spojeva je njegov spoj s kisikom, odnosno voda – ključ ljudskoga života i opstanka. Od 2021. godine vodik je u EU i RH proglašen energentom budućnosti kojim bi se do 2050. trebala zamijeniti fosilna goriva. Na Kreativnoj riznici, popularizacijskom simpoziju kreativne industrije, dodjeljujemo nagradu Vodik najboljim izlagačima. Vodik uzimamo prirodnim fenomenom koji rječito definira kreativnost kao proces misaone pokretljivosti i pronalaženja neočekivanih rješenja.
Dojam je da šira čitateljska publika traži nešto lakše, odnosno štivo za zabavu i ljetni odmor. Kako je privoljeti da pročita, primjerice, vaš roman “Az”, o glagoljici, gdje je svaki glagoljski znak jedno poglavlje?
Poglavlja nose naslove po glagoljskim znakovima i svojevrsna je to poetska studija glagoljice, ali njegova je prava tema sposobnost pojedinca da izumi pismo, tako da je i romansirana analiza sv. Konstantina Ćirila. Izumiti pismo kojim se istodobno postižu dvije misije – opismenjavanje i širenje vjere, mogao je samo vrhunski marketingaš. Upravo tako sam istraživala glagoljicu, iz očišta osobe koja je u 9. stoljeću novim pismom donosila promjenu. “Az” je nagrađen nagradom HAZU za književnost 2010., doživio je drugo izdanje, preveden je na engleski, temom je završnih i diplomskih radova te je uvršten u čitanku za srednje strukovne škole nakladničkog poduzeća Alfa.
Zanimljivo je i da ste posljednjih godina dva puta nagrađivani za inovativnost pri uvođenju književnosti u turističku promociju Hrvatske. Koja su to vaša rješenja koja su privukla pažnju i nagrade?
Uobičajeno je da romani visoke vrsnoće budu nagrađeni književnim nagradama, ali priznanja marketinške i turističke struke neočekivana su te su privukla pozornost medija i čitatelja. Roman “Vilijun” zaslužan je za nagradu Ful-kulturno koju je dobila njegova izvedbeno-scenska interpretacija na Osječkom ljetu kulture 2017. U obrazloženju nagrade stoji da je hepening “Vilijun” ocijenjen najbolje brendiranim niskobudžetnim događajem iz kulture. Nagradu “Simply the Best” dodjeljuje turistička struka i njome su 2020. ovjenčani romani “Vilijun”, “Antiradar” i “OSvojski” jer predstavljaju kulturne iskaznice Republike Hrvatske korisne turističkim djelatnicima. Sva tri romana su multimedijske knjige-igračke jer su opremljeni QR kodovima i mogu se čitati redoslijedom kojim to čitatelj želi. Te su nagrade potvrdile književnost kao dodatni promocijski medij nacionalne baštine i kulture. U svojim književnim istraživanjima biram izazovne teme, one za koje smatram kako nama samima, ali i inozemnim čitateljima mogu pojasniti hrvatsku kulturnu jedinstvenost.
Djela “Vilijun” i “Vilikon” su, kako ste sami rekli, književna iskaznica Republike Hrvatske na Putu svile. “Vilijun” je predstavljen u Kini i Americi. O čemu govore, i kako su uspjeli “oploviti” svijet?
”Vilijun” (Naklada Ljevak, 2016.) i “Vilikon” (Naklada Ljevak, 2012.) dvojajčani su blizanci, odnosno, romani koji posjeduju identične dijelove teksta, ali i različite. Istovjetan je “obruč priče” koji opisuje rastanak Marka Pola i Kublaj-kana. U tom rastanku Marko Polo objašnjava razloge zbog kojih se želi vratiti u Kraljevstvo Hrvatsko i te razloge pojašnjava leksikonskim natuknicama. Leksikonske natuknice u “Vilikonu” opisuju vile – nevidljive žene iz Kraljevstva Hrvatskoga jer vile su nevidljiva bića i Kublaj-kan ih ne posjeduje u svome carstvu. Drugi roman, “Vilijun”, u leksikonskim natuknicama donosi informacije o gradovima na Putu svile, kulturnim vrijednostima Kublaj-kanova carstva i kulturnim vrijednostima Kraljevstva Hrvatskoga. Pokazalo se kako su takve književne interpretacije zanimljive objema stranama Zemljine polutke te je roman doživio i englesko izdanje u kojemu nosi ime “Villion”.
Brendirali ste, na neki način, Osijek u grad koji osvaja, grad meandar i grad zagrljaj. Kako ste povezali sve te segmente?
Brendiranje Osijeka projekt je Instituta Andizet, studentske udruge koju sam 2014. osnovala u suradnji s Josipom Mijoč i Marinom Stanić. Ime udruge naš je prvi prinos brendiranju Osijeka jer, Andizeti, prapanonsko pleme po kojem Institut nosi ime, močvaru su na svome jeziku nazivali Mursom. Preuzevši ime naselja podignutog uz desnu obalu Drave, Rimljani su izgradili legendu o nastanku Murse. Po toj legendi, Mursa je grad kojemu su poznati roditelji jer je nastala u meandrima rijeke iz ljubavnoga zagrljaja božice Tihe i boga Dravusa. Meandar je kasnije proslavio Julije Knifer svojim variranjima crno-bijelih meandara izraženih u kolažu, olovci, ulju i muralu. Uz antičku prošlost, Osijek odlikuju burna osvajanja i razaranja, među kojima je jedno od posljednjih bilo ono koje je poduzeo Eugen Savojski. Gradnjom osječke Tvrđe Savojski je postavio temelje današnjim vizurama Osijeka, ali ga je upisao i na kartu 12 gradova utvrda povezanih rijekama. Brendirajući Osijek, zaključili smo kako je došlo doba u kojemu Osijek treba osvajati pozivajući na naklonost i zagrljaj kao i na meandre koje mu Drava upisuje u gradski zemljovid.
Plaše li vas kao intelektualku mračne vizije novog svijeta: prvo nam je pandemija pokazala koliko smo nemoćni i ranjivi, a sada imamo i jednog diktatora s nuklearnim oružjem koji doslovce uništava svjetsku žitnicu. Malo tko je optimističan, a vi?
Ekonomski su ciklusi u društvenim znanostima zakonitosti te ih neki teoretičari očekuju u razdobljima koja traju od tri i sedam godina (Kitchinovi ciklusi), od sedam i 11 godina (Juglarovi ciklusi), od 15 i 20 godina (Kuznetsovi ciklusi) ili od 45 i 60 godina (Kondratjevljevi ciklusi). Premda je riječ o analizama BDP-a, cikličnost se očituje i u drugim fenomenima i sadrži dvije faze u kojima krivulja raste te potom pada, ali nakon pada ponovno raste i tako u krug. Moj je problem to što više strahujem od razdoblja rasta jer je neizbježno da će se u jednom trenutku dogoditi zaustavljanje i pad. Želim vjerovati da krize donose kvalitativne pomake nabolje i da smo jaka vrsta koja je kadra nadvladati vlastite ponore. Nažalost, ne uspijevamo iskustva prethodnih generacija primijeniti u vlastitim životima. Zato je umjetnost tu da iz naših dvojnosti izrodi oporavak i proizvede iscjeljujuće zadivljenosti.
Mislili smo da ćemo iz pandemije izići kao bolji, resetirani svijet, no dogodilo se obratno. Zašto se čovjek ne može ujediniti u nastojanju da upregne u znanost, nego je opterećen ratovima i razlikama?
Erich Fromm sedamdesetih prošloga stoljeća objavio je čuvenu “Anatomiju ljudske destruktivnosti” i ustvrdio kako je destruktivnost odraz društvene sredine. Čini se da Frommovoj tezi u prilog govore i drevni mitovi, kao i Biblija te drevna i suvremena književnost. Društva u kakvima danas živimo rezultat su nas samih i nespremnosti da se upustimo u izgradnju zdravijega društva, pogotovo ako smo suočeni s činjenicom da nas destruktivnost prati od najranijih civilizacijskih etapa. Ako je točno da je destruktivnost odraz društva, onda je ohrabrujuća mogućnost da bismo društvenim promjenama mogli uvjetovati smanjivanje destruktivnosti. Pritom ponajprije mislim na kvalitetnije obrazovanje, zapošljavanje uma kreativnim aktivnostima te pojačavanje tjelovježbe i fizičkoga rada.
Hoćemo li u budućnosti kao ljudska bića doživjeti regresiju jer ćemo previše biti oslonjeni na pomagala, uključujući i osobne digitalne asistente koji već polako ulaze u naš život?
Teško je predvidjeti u što ćemo se razviti. Činjenica je da nikada nismo više sjedili, ali ni više trenirali. Pretpostavljam da ćemo organizirano pohađati vježbališta ugroženih sposobnosti kao što su hodanje, pisanje, čitanje, kritičko razmišljanje... Pitanje je što će sve postati kulturnom baštinom kao što je to, primjerice, glagoljica. Tek stotinu godina nakon što smo izgubili glagoljicu ona je počela doživljavati svoju novu promociju. Nadam se da to neće biti slučaj s drugim znanjima i sposobnostima koje posjedujemo.
Postoje danas studenti koji zarađuju više od svojih profesora (primjerice, rade u IT tvrtkama, pokreću vlastite poslove...). Svijet se, nedvojbeno, mijenja. Koliko formalno obrazovanje prati taj korak? Jer, ponekad se čini da im je tek neki informatički tečaj, uz talent i vještine, naravno, bio dovoljan da razviju uspješnu karijeru?
Studenti su u prednosti u odnosu na nastavnike i profesore jer studenti brže uče, a cjeloživotno učenje neizbježno je za sve nas. Obrazovne širine zasigurno su se promijenile, a držanje koraka s novostima izazov je novog doba koji se nadvladava brzim dolaskom do informacija i onim što nudi formalno obrazovanje – suverenosti u donošenju zaključaka. Presudnima za uspjeh stoga postaje pitanje pouzdanosti i vrsnoće informacija, sposobnost kritičkog uvida, brzina i točnost zaključivanja. Samozapošljavanje i projektno zapošljavanje sve su učestaliji oblici zapošljavanja, rad od kuće nije rijetkost te bi se moglo zaključiti kako su tečaji dostatni za brzo preuzimanje znanja. Međutim, ne treba zaboraviti kako je formalno obrazovanje dijelom odrastanja i oblikovanja osobnosti te da nas je korona upozorila što se događa sa “zatvorenim” društvom.
Radite sa studentima, dakle mladim ljudima. Koliko su oni motivirani da “mijenjaju svijet”?
Promjene koje se događaju toliko su burne i skokovite da imam dojam kako je studentima prva misija snalaziti se u promjenama koje ih sustižu. Tek odnedavna ponovno se susrećemo uživo i ti su susreti dragocjeni za obje strane – studente i nastavnike. Neki od naših studenata već sada su uspješni jer im nove tehnologije daju nove, poslovne prilike. Ove godine pokazali su iznimnu sklonost za projektne zadatke i volonterske aktivnosti. Milenijsko natjecanje iz kreativne industrije održano u prosincu 2021. donijelo je 131 kreativno rješenje ponuđeno na jednu od tri teme: glagoljica, mitologija, Put svile. Zadivljujući su hrabrost, idejnost i vještina koju je pokazalo više od 500 mladih natjecatelja.
Autorica ste i “Akademskog bontona”. Treba li nas zabrinuti što je studentima uopće trebalo objašnjavati kako se lijepo ponašati?
U dvije godine nesusretanja uživo izgubile su se i zaboravile neke običajne preporuke tako da je “Akademski bonton” nastajao iz želje da se što bolje razumijemo. Akademsko lijepo ponašanje obuhvaća brojne neizgovorene “dogovore” kakvima su, primjerice, akademska četvrt i oslovljavanje ili pozdravljanje, ali i vrlo određena pravila o navođenjima autorstava pri preuzimanju citata.
Detaljno pojašnjavate i proces upoznavanja: mlađa osoba ili osoba bez titule prva se predstavlja osobi starijoj po godinama ili zvanju, a pri obraćanju nastavniku ili drugom djelatniku fakulteta student prvo pozdravlja, a zatim se i predstavlja. Čini li vam se ponekad da je poštovanje izumrlo s dinosaurima?
Mlade osobe uvodimo u svijet između ostalog i tako što našim ponašanjem pokazujemo što su očekivanja, ali i kakvi jesmo. Kada sam uočila da studenti ne razumiju razloge zbog kojih nešto očekujemo od njih, odlučila sam neizgovorena očekivanja staviti na papir i tako je nastao “Akademski bonton”. Poštovanje se izgrađuje, a jedna od pretpostavki je razumijevanje onoga što činimo. Kada je riječ o pozdravljanju, osobno radije pozdravljam prva jer tako studentima olakšavam komunikaciju. S druge strane, ako su studenti prvi pozdravili, za mene je to znak kolegijalnosti i bliskosti, a tek onda upućenosti u običajnu normu lijepog ponašanja.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/kultura/tesko-je-predvidjeti-u-sto-cemo-se-razviti-nikada-nismo-vise-sjedili-ali-ni-vise-trenirali-1593852 - www.vecernji.hr
