top of page
  • Writer's pictureJasna Horvat

Totalinfo prenosi razgovor o književnosti i umjetnosti



HRVATSKE SPISATELJICE: Jasna Horvat – Otisnute knjige oaze su, svojevrsna skloništa od podatkovne buke




https://totalinfo.hr/hrvatske-spisateljice-jasna-horvat-otisnute-knjige-oaze-su-svojevrsna-sklonista-od-podatkovne-buke/


Onaj tko se zaljubi u čitanje i barem jednom uspije u pročitanom tekstu poistovjetiti se s junacima znat će kako ne postoji medij koji brže i originalnije gradi slike u našoj unutarnjoj stvarnosti. Ne postoji film toliko maštovit koliko je maštovit svijet koji sami gradimo čitajući napisani tekst. Tako odgovara na pitanje – zašto uopće treba čitati, Jasna Horvat, naša poznata književnica, multimedijska umjetnica, teoretičarka kulture i redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, koja piše romane, eseje, knjige za djecu i mladež te znanstvena i stručna djela.



Puna dva desetljeća uspješno povezujete književnost i znanost… Profesorica statistike i spisateljica… Kako se to dogodilo?

Posve prirodno i u trenutku kada sam shvatila da društvene znanosti rečenično oblikuju informacije o društvu jednako kao i književnost, ali različitom metodologijom. Znanost i umjetnost imaju jednak rječnik, ali su im drugačije gramatike i razrada teme. Za mene je životni izazov fenomene, pojmove i uvide donositi različitim metodologijama – znanstvenom i književnom. To je kao da govorite dva jezika koja se u vama ne sukobljuju nego dopuštaju da istodobno boravite u dvjema zemljama i objema pripadate.


Pišete romane, eseje, knjige za djecu i mladež, a paralelno s tim objavljuje i znanstvena i stručna djela. Kako napuštate jedno, a laćate se drugog?

Riječ je o ritmici određenoj akademskim kalendarom jer teme velikih, proznih tekstova istražujem tijekom cijele godine, ali ih raspisujem u razdobljima bez nastave. Ugovori s nakladnikom također su orijentir, ali i projektni planovi Instituta Andizet u kojemu djelujem od 2014. godine. Institut Andizet studentska je udruga koja se bavi znanstvenim i umjetničkim istraživanjima u kreativnoj industriji što znači da u njezinome radu svojim književnim tekstovima pratim znanstvene projekte i obratno.


Možete li reći u čemu se ipak najradije nalazite?

Najradije se nalazim u onome što je u tom trenutku najmanje izvjesno te time i najviše izazovno. Izazov nije jedina poveznica znanosti i umjetnosti. Tu su još i porivi da se ostvari uvid u prošlost i suvremenost kako bi se predvidjela ili unaprijedila budućnost. Zanos koji prati takve izazove pokazuje se nepogrješivim vodičem u izboru teme, područja i pristupa.

Neki su rekli da je vaš roman Vilijun literarni spomenik Marku Polu. Što možete reći o tome?

Marko Polo glavni je junak tog romana jer je jedan od prvih globalnih marketingaša, nomada i diplomata. Poznato je da je povezao države na drevnom Putu svile te razmijenio njihova kulturna i tehnička dostignuća. Cijeli roman događa se u trenutku rastanka Marka Pola i velikog Kublaj-kana te u Kanovoj želji da razumije Markovu namjeru za povratkom u Kraljevstvo Hrvatsko unatoč tome što uz Kana posjeduje sve pogodnosti kakvih nema nigdje drugdje. Marko Polo opisuje Kanu sve velebno što je doživio ili vidio u Kanovu carstvu, ali ujedno i sve ono što ga nostalgično poziva povratku u Kraljevstvo Hrvatsko. Time je Marko Polo Kanov internet jer mu daje uvid u mrežu krajeva, vrijednosti i raznih osobnosti. Za razliku od današnjeg interneta po kojemu sami slobodno istražujemo, Marko Polo je „izbornik“ jer pred Kana donosi informacije koje je osobno provjerio, doživio te time i ovjerio.


Vilijun i sami označujete „oulipovskim“ romanom. Što to znači?

Oulipovci su književnici i znanstvenici koji su se 1961. okupili u Parizu oko namjere istraživanja „potencijala književnosti“. Uzorima su mi ne samo oulipovci nego i njihovi tekstovi oblikovani primjenom složenih struktura koje su poruka sama za sebe. Takav je i Vilijun jer je strukturiran po magičnom kvadratu broja 12 što znači da je romanska priča nadopunjena s poljima pojmova u koja se čitatelj može uputiti kao da pred sobom ima rječnik ili leksikon. Čitatelj može birati „polja“ tj. leme (pojmove) koje će pročitati ili one koje će preskočiti jer takav književni model to dopušta.


Kažete da je književnost medij visoke komunikativnosti, idealan za brendiranje. Ima li to veze s nastankom romana Vilijun?

Roman Vilijun nadrastao je književni tekst te je danas riječ o projektu Instituta Andizet kojim se Republika Hrvatska brendira na Putu svile. Sam roman Vilijun dobio je ulogu „kulturne osobne iskaznice“ na Putu svile, ugošćen je 2017. na prvom književnom Europskom-Kineskom sajmu knjiga u Pekingu te 2019. u Atlanti na njihovu koledžu gdje je o projektu Vilijun pozvano predavanje održala profesorica Josipa Mijoč. Riječ je o romanu zbog kojega sam 2020. godine dobila nagradu Simply the best jer je turistička struka uočila njegov inovativni doprinos razvoju turizma.


Roman je preveden i na engleski, a naslov mu je Villion. A citat iz njega našao se i na internetskim stranicama hotela Valia s pet zvjezdica u Bangkoku. Odabrali su rečenice: “Kartu svijeta crtaju putnici i nomadi. U njega su ugrađeni koraci, noći i dani, postaje i susreti”. Kako to objašnjavate, što vam to znači?


Investitor hotela Valia u citiranoj rečenici pronašao je svoj poslovni moto, a kako je došao do romana Vilijun za mene je nepoznanica. Cilj, misija i vizija temelji su svakog poslovnog pothvata pa tako i hotelskog, a poslovni koncepti sve više se priklanjaju definiciji ekonomije koju sam 2020. ponudila u spomenici Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a koja glasi: „Ekonomisti su lovci snova!“

Njome sam željela poručiti upravo ono što se potvrdilo u hotelu Valia – ekonomisti osluškuju potrošačke želje, odnosno snove te oni najuspješniji takve želje uspijevaju „uloviti“ i pretvoriti ih u poslovne pothvate. Književnost je očito prečica u „lovu na snove“ te je time sažeto prepričavanje toga o čemu sanjamo.

Hotel Valia svoju je poslovnu strategiju prepoznao u nomadskim snovima nas mnogih te ju sažeo citiranjem dviju rečenica iz Vilijuna. Nije li to najizravniji spoj ekonomije i književnosti? Počašćena sam. Za mene je takav spoj moj „ulovljeni san“.


Vilijun je i prvi “pametni roman”, a s takvim ste romanima i nastavili. Što znači da je roman “pametan”?

Vilijun je prvi u Hrvatskoj i među prvima u svijetu ispremrežen QR kodovima koji se učitavaju na pametnom telefonu i čitatelja vode na multimedijske sadržaje: video-zapise, tekstove i dokumente, fotografije te čak na snimku premijernog predstavljanja samog romana Vilijun. Roman Vilijun toliko je „pametan“ da je uspio u već ugrađeni QR kod naknadno upisati snimku vlastita predstavljanja. Na takav tehnološki iskorak posebno sam ponosna jer je primjena QR kodova omogućila da otisnuti tekst donosi mulitmedijske sadržaje te da ih mijenja tijekom svoga postojanja.


Koliko je točno da ste se odlučili za neku vrstu književnog eksperimentiranja, da vješto spajate znanost i umjetnost. Eto, pisali ste o glagoljici i znanstvene radove, a onda ste u romanu Az popularizirali baš glagoljicu?

Roman Az objavljen 2009. u izdanju Naklade Ljevak tek dobiva na svojoj primjeni. Njegov engleski prijevod besplatno je dostupan na stranicama Instituta Andizet te takvim, otvorenim pristupom privlači sve veći broj inozemnih čitatelja. U Rješenju kojim Ministarstvo kulture i medija 2014. imenuje glagoljicu nematerijalnim kulturnim dobrom, roman Az navodi se jednim od izravnih poticatelja takve odluke. Ekonomski fakultet u Osijeku oslikala sam u suradnji s Josipom Mijoč muralima Meandrirane glagoljice, a od 2023. godine taj je pothvat oglašen na stranicama Europske unije pri proslavljanju Europskog kulturnog nasljeđa. Pri tome hrvatsku glagoljicu predstavljamo kao perpetum mobile europske kulturne kreativnosti. Rezultata u tom smjeru imamo svakim danom sve više, a svaki od njih pokazuje način kojim osječki ekonomisti kulturom brendiraju Republiku Hrvatsku.


Za Az ste 2010. dobili i značajno priznanje?

Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti istoga je imena kao i moje matično sveučilište. Josipa Jurja Strossmayera izravno i spominjem u romanu Az kao zagovornika očuvanja hrvatske glagoljice te se čini kao da je riječ o povezujućem učinku. O tom su romanu već pisani diplomski i znanstveni radovi, a zanimanje za roman Az pojačava se sve više od 2019. godine kada je Hrvatski sabor 22. veljaču proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštava.


Rekoste kako je Osijek vaša os, ishodište i utočište te je prisutan u romanima Bizarij (2009), Alikvot (2014) i OSvojski (2019). S profesoricom Mijoč realizirali ste projekt interpretiranja biljskoga dovrca Eugena Savojskog. Koliko je književnost u podlozi Vašeg projektnog rada u svojstvu konzultantice za kreativnu industriju?

Pokazalo se kako književnost u spoju s društvenim znanostima donosi posve nove modele, a uspostavljene na književnosti kao temeljnom kulturnom izrazu. S Josipom Mijoč i kolegama iz Instituta Andizet te Ekonomskog fakulteta u Osijeku intenzivno razvijam „model kružne kreativnosti“ kojemu je ishodište upravo književni tekst. Struka je to prepoznala te nas uključuje u interpretacijske i razvojne projekte kreativne industrije. Biljskim dvorcem Eugena Savojskog interpretirali smo hrvatske dane Eugena Savojskog opisane u romanu OSvojski. Time je oprimjereno kako je Osijek doista moja osobna OS.


Ne čini li vam se da su vaši romani isuviše teški, jer kao da čitatelji traže lakše štivo?

Čitatelje ne podcjenjujem, držim ih naprednijima od nas koji za njih priređujemo tekstove. U svakoj ponudi kulturnih sadržaja postoje proizvodi za masovnu potrošnju i oni za ciljanu publiku. Moju publiku čine intelektualci i umjetnici visoko estetskih sadržaja.


Tko su zapravo vaši čitatelji, možete ih odrediti?

Moji su čitatelji oni koji nisu odustali od rasta i razvoja, neovisno jesu li studenti i srednjoškolci ili njihovi profesori, odnosno roditelji. Svakako je riječ o intelektualcima i umjetnicima sklonim zagonetkama i visokim zahtjevima prema sebi samima.


Poznato je da se u nas sve manje čita. Što bi valjalo učiniti da se to promijeni?

Otisnute knjige oaze su i utočišta, svojevrsna skloništa od podatkovne buke, ali valja imati u vidu da nam nova tehnologija uzima sve više vremena te je nužno tomu se prilagoditi. Tekstovi novog doba moraju sa što manje riječi prenijeti što više informacija, podražaja i osjećaja. Na koncu, doskočiti brzim tehnologijama, bit će potvrda dosjetljivosti ljudskoga roda.


A zašto po vama uopće treba čitati?

Onaj tko se zaljubi u čitanje i barem jednom uspije u pročitanom tekstu poistovjetiti se s junacima znat će kako ne postoji medij koji brže i originalnije gradi slike u našoj unutarnjoj stvarnosti. Ne postoji film toliko maštovit koliko je maštovit svijet koji sami gradimo čitajući napisani tekst. Tu su još i druge dobrobiti od razvojno-kognitivnih do bogatstva rječnika te slobode u izboru i izgradnji rečenica. Čitači će se nametnuti posebnom skupinom unutar ljudske vrste jer će biti u stanju razumjeti sve ostale, ali njih će razumijevati samo čitači kakvima su i sami.


Učinili ste jedan zanimljivi iskorak i napisali Akademski bonton. Što vas je ponukalo, zašto ste osjetili potrebu i što poručujete?

Zaključano društvo unijelo je nerazumijevanje jer pri obnovljenim javnim susretanjima uživo kako da su se izgubila neizgovorena očekivanja, odnosno nepisana pravila. Uz to su se dogodile izmjene zakona i akademske metodologije te sam po zamolbi dekana profesora Borisa Crnkovića proširila temu iz 2021. godine načetu u spomenici Ave, OsEconomia! pisanu povodom obilježavanja 60. godina rada Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Akademski bonton dostupan je u otvorenom pristupu, otvoren je kritikama i raspravi, a sve sa željom da se što bolje razumijemo posebice u postupku obrazovanja budućih nositelja gospodarskih politika.


Osvojili ste mnoge značajne nagrade. Što vam one znače i što uopće mislite o nagradama?

Nagrađivanje je oblik marketinškog djelovanja, a važnu ulogu imaju sva tri čimbenika: djelo koje se nagrađuje, ugled nagrađenika i ugled davatelja nagrade. Za mene su nagrade mjere onoga što je suvremenost prepoznala važnim za sebe. Međutim, moj je životni moto da je Budućnost ta koja će ocjenjivati, a nagrada kojoj ne ću svjedočiti bit će primjena onoga što danas radim u dalekoj Budućnosti.






178 views0 comments

Comments


bottom of page