Lirski dijalog "Ars Meandrum" objavljen u časopisu Književna riječ III. (2019), Osijek: DHK, str. 84-89.
Na Međunarodni dan rijeke Drave, 20. rujna 2019.
Lirski dijalog Dravusa i Tihe nadahnut je stihom Janusa Panoniusa i kamenom kompozicijom dvaju božanstva iz drevne prošlosti Osijeka. „Čini se, također, da je lik riječnog božanstva, vjerojatno personificirani lik božanstva rijeke Drave (Drav, Dravus) prikazan u sklopu kamene figuralne kompozicije iz zagrebačkog Arheološkog muzeja, podrijetlom iz Murse. Na tom fragmentarnom figuralnom spomeniku dominira sjedeći ženski lik (Tyche, personifikacija Murse ?), a pod njim je u položaju plivača u vodi prikazan bradati i dugokosi čovječuljak (Dravus ?) za kojeg je moguće pretpostaviti da prikazuje personificirani lik istoimene rijeke.“ Ante Rendić-Miočević, 2012. Rivers And River Deities In Roman Period In The Croatian Part Of Pannonnia, Histria Antiqua, 21, str. 13.
Ars Meandrum
Sanjao sam grad
snažan kao ljubav
čvrst kao zagrljaj.
U snu
grlio sam tebe
božicu usuda Tihe
raspletene kose
pitome prirode.
Ljubio sam te
ti si ljubila mene.
Iz našeg zagrljaja
rađala si
grad na obali
moje rijeke.
Rekla si mi:
Dravuse
dajem ti Mursu
i njezine stanovnike
Andije i Andizete
Panone sklone vodi.
Sanjao sam ljubav
ljubav
zagrljaj
porođen u grad.
U mojoj kosi
vode su tvoje
i snovi tvoji
u mojoj su kosi.
Plivam u rijeci
u tvojoj vodi
nosiš mi krunu
sklapaš mi oči
a ja se bojim.
Budim se
opirem se
tebi i ljubavnoj mjeni.
Uzmičem zagrljaju
u kojemu smo
ti i ja
jedno tijelo
jedna duša
i
budući grad.
Zagrljeni u Osječkom polju
stvarali su grad.
Zemlja je upijala ljubavne rime.
Dravus je božici Tihe
predavao vodu i ime.
Sanjao si me
ovijenu kosom.
Rijekom si
nosio rime
i rijeka me
pozivala
u dubine.
Sanjao si moju
muralnu krunu
nudio mi virove
močvarne omame.
U mojoj kosi
tvoji su snovi
grad Andija
i Andizeta
grad zagrljaj
ljubav i san.
Sanjao sam vrijeme
nama sklono
blagonaklono.
I zagrljaj
trajan kao grad.
Sanjao sam
tvoju raspletenu kosu
kuglu što držiš u ruci
rog izobilja kojim
darivaš
tebe neuhvatljivu
našu ljubav
u Osječkom polju
ljubav
na kraju svijeta
naš zagrljaj
ljubav
uzidanu u grad.
Zagrljeni u Osječkom polju
voljeli su grad.
Zemlja je upila ljubavne rime.
Dravus je božici Tihe
predao vodu i ime.
U mojoj je kosi
Dravusov san.
Kosom ga grlim
ljubav nam stari
rađam mu Mursu
san uzidan u grad.
Pjeva mi noću
šapće mi danju
želim ga čuti
zatvaram oči
eh, da mi je
mirovati
uz putnika
nestalna tijela.
On treba sve
uvijek više
nikada isto.
I mene tako ljubi
kao da me nema
kao da me gubi.
Podvodi me
rijeci
ovija me njome
utapa u vodi.
Govori mi:
život je voda
a voda je san.
Pokaži koliko
me voliš
podredi mi se
pokloni se
pokori se.
Voda je živa
voda je igra.
U vodi su
slojevi zemlje
i želja za novim.
Voda plavi
napaja
opija i osvaja
uzima svjetlo
danje i noćno
ljubuje s mrakom
i sunčevim sjajom.
Voda pjeva
o slojevima
u nama
o žeđi za
uvijek više
nikada isto
uvijek novo
promijenjeno.
Život je voda
ja sam bog
vodeni putnik
prijetnja
brža od misli.
Onaj sam koji
odlazi
koji pred
sobom
gazi
i plavi.
Zagrljeni u Osječkom polju
napustili su grad.
Ulice dozivaju ljubavne rime.
Dravus je tražeći odbjeglu Tihe
Dunavu predao vodu i ime.
Tvoje tijelo je voda
I prolaz na onaj svijet
u moje dvore
i dvore drugih bogova.
Nas dvoje
jedno smo uz drugo
u snovima
ja, božica usuda,
vraćam ti se
Dravuse
uvijek iznova
tebi, Osijeku,
našim potomcima.
Na mjestu oseke
gdje rijeka je najniža
polegao sam prsima uz korito.
Svladala me
božica gradova
položila je stopalo
po mojim plećima
predao sam se
pokorila me.
Na mjestu našeg zagrljaja
začet je grad
Mursa
Esek
Osijek
pamti nas oboje
nastavlja umjesto
nas dvoje
našu ljubav
nas zaneseni plam.
Voljeli smo se
u meandrima rijeke
ljubavni zavjet
uzidali smo u grad
u Mursense
Esekere
i Osječane.
Zagrljeni u
Osječkom polju
mi smo grad
Dravus i Tihe
ars meandrum
onda i sad.