Emilija Kovač čita Jasnu Horvat

https://hrcak.srce.hr/clanak/498385

Rad Emilije Kovač pod naslovom "Roman album: forsiranje sjećanja" (objavljeno u časopisu KAJ, 2025.) bavi se posebnim narativnim oblikom koji autorica Kovač naziva roman album: književnom formom pamćenja izgrađenog poput obiteljskog albuma, fragmentima, fotografijama (stvarne ili zamišljene) i osobnim svjedočanstvima. U tom kontekstu, Jasna Horvat zauzima istaknuto mjesto kao jedan od četiri temeljna autora analize, uz Dubravku Ugrešić, Miroslava Kirina i Željku Čorak.

Kako Kovač čita Jasnu Horvat

Kovač svrstava roman Az Jasne Horvat u najsloženiji, treći model romana albuma, onaj koji naziva sinkronistička reafirmacija sjećanja, model koji sintetizira povijest i mit/legendu. U tom modelu, za razliku od ranijih oblika koji se bore s pouzdanošću pamćenja ili ga dekonstruiraju, dolazi do pomirenja faktografije i mitskog vremena, a sjećanje prestaje biti samo osobno i postaje nadvremenski princip.

Horvat povijest vidi kao namjerno i umjetno stvorenu konstrukciju. Ona je kontemplativni graditelj koji, dokumentirajući određene sadržaje, u tekst ugrađuje i osobni stav, a taj je stav nacionalno-afirmativan, ali i istraživački. Posebnost Horvatičina teksta nadilaženje je obveze prema stvarnosti. Horvatičina poetika slijedi unutarnje imperative književne strukture koji zanemaruju razliku između legende i dokumentirane povijesti.

Mreža činjenica zadana stvarnošću koristi se kao argumentacijski okvir, a pamćenje se preuređuje prema etičkom i estetskom stavu onoga tko ga tumači. U romanu Az to znači da legenda, zbog odsutnosti "pouzdanijeg" svjedoka, biva dopunjena bogatim faktografskim materijalom, ali bez pretenzija na objektivnost. Glasovi povjesničara (poput Ivana Đakona) u romanu svjedoče osobnim modusom i pokazuju skepticizam prema objektivnosti.

Horvatičin narativni koncept strukturiran je kao igra koja gradi imanentnu istinu, za razliku od prvih dvaju modela koji trebaju vanjski oslonac i raspravljaju se s realnošću. Az sa svojom istinom uspostavlja korelaciju s pretpostavkama i spoznajama različitih područja koja artikuliraju istu temu. Tako se u Azu ravnopravni izvori Panonske legende i povijesni zapisi.

Uz to, Horvat biografije definira kao iskrivljene slike stvarnosti, a povijest vidi kao moguću jedino u obliku kronološkog prikaza za čitanje priča. S ozbirom da za Horvat ne postoje jednoznačni sustavi dekodiranja, dekodiranje je uvijek (manje ili više prihvatljiva) osobna interpretacija faktografije i činjenica.

Roman Az uspoređen je s leksikon-romanima poput Pavićevog Hazarskog rečnika, a u kritičkoj literaturi opisan je kao "neortodoksna koncepcija intermedijalnog eksperimentalnog romana" koji je, uporabom filologije kao medija, postao i glas baštinsko-identitetske priče hrvatske i slavenske srednjovjekovne kulture, ali i okidač za stvaranje novih struktura u znanstvenoj i književnoj stvarnosti (Lukić 2020).

Zaključno mjesto Jasne Horvat u tipologiji

U završnoj tipologiji, Kovač Jasnu Horvat svrstava u drugu skupinu romana albuma. Riječ je onim romanima albuimima koji svjedoče svojom konstrukcijom, a ne pukim denotativnim prikazivanjem. Uz nju su Dubravka Ugrešić, Miroslav Kirin i Tomislav Ribić.

Ukratko, Kovač Jasnu Horvat prepoznaje kao autoricu koja pamćenje ne rekonstruira, nego gradi kao vlastiti sustav, etički i estetski koherentan svjetonazor u kojemu legenda i povijest nisu hijerarhijski odvojene, nego su ravnopravni slojevi jedne imanentne istine o identitetu.