Ivan Sivrić o Ahorionu u časopisu Motrišta

https://maticahrvatska-mostar.com/wp-content/uploads/2025/12/Motrista-146-web.pdf

PRIKAZ ROMANA AHORION JASNE HORVAT

Autor prikaza: Ivan Sivrić

Izvor: Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Časopis Motrišta, u izdanju Matice hrvatske Mostar, predstavlja jednu od najvažnijih kulturnih i znanstvenih publikacija u Bosni i Hercegovini. U broju 146 (studeni-prosinac 2025.), časopis donosi vrijedan prikaz najnovijeg romana Jasne Horvat Ahorion (roman orionskog sazviježđa i roman rudnik), objavljen u Nakladi Ljevak, Zagreb 2025.

Autor prikaza, Ivan Sivrić, poznati je književni kritičar i esejist koji se bavi hrvatskom književnošću i kulturom. Sivrić prepoznaje i naglašava nekoliko ključnih aspekata romana koji ga čine jedinstvenim doprinosom suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Posebnu važnost ovog prikaza čini činjenica da Sivrić Ahorion ne promatra izolirano, već ga smješta u kontekst Horvatičine književne ars poetike koju naziva Ars Horvatiana. Prepoznaje njezin specifičan književni rukopis koji spaja znanstvenu utemeljenost s književnom imaginacijom, što je karakteristično za njezin cjelokupni opus. Kritičar posebno naglašava kako Horvat u Ahorionu uspijeva spojiti bajkovitost pripovijedanja s povijesnom i arheološkom preciznošću, stvarajući djelo koje funkcionira na više razina – kao književni tekst, kao edukativni priručnik o vučedolskoj kulturi i kao metaforička refleksija o suvremenom čovjeku.

Uvid u tekst dostupan je na poveznici: https://maticahrvatska-mostar.com/wp-content/uploads/2025/12/Motrista-146-web.pdf

U nevinosti negdašnje svagdašnjosti

Prikaz romana Ahorion Jasne Horvat

Horvat, Jasna, Ahorion (roman orionskog sazviježđa i roman rudnik), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2025.

"Moguće je da onda jednoga dana moradnemo zajedno izići iz naše svagdašnjosti i podvrgnuti se moći pjesništva, da se više nikada ne vratimo u svagdašnjost onakvu kakvu smo je napustili."

Heidegger, Martin (Hölderinove Himne "Germanija" i "Rajna")

Jasna Horvat hrvatska je književnica, teoretičarka kulture i znanstvenica, poznata kao dobitnica mnogih priznanja i nagrada, ali i po pristalom imenu Horvatiana, katkada Alemperka, možda Perunika, a moglo bi se dodati još pokoje ime koje bi pristajalo osebujnoj književnici i znanstvenici iz Osijeka. Novi roman Ahorion pridodaje se bogatu nizu naslova koje nam Jasna Horvat zavještava otvarajući prostranstva svoga književnog i znanstvenoga interesa. Ovdje bismo trebali govoriti o njezinu književnom opusu, budući da je riječ o romanu, shodno kompetenciji (nadati se) autora ovih redaka, zapravo o romanu neobične tematike, motiviranu originalnom imaginacijom i izvedenu primjerenom fikcijom. Ali nam ne bi trebalo izmaknuti pozornosti da njezinoj književnoj agendi prethodi ozbiljna priprema, često posezanje u znanstvena područja, nekada povijest, nekada arheologiju, a nije joj strana ni mitologija, nematerijalna baština ili narodna predaja. Ovdje pak riječ je o maštovitom i višeslojnom štivu koje plijeni čitatelja kao bajka, koje je utemeljeno na pouzdanim nalazima u nacionalnoj baštini, pomno istraživanoj i znanstveno verificiranoj. Ukratko, u štivu je puno izmišljeno i sve je istina. Kako je moguć taj spoj? Je li uopće moguće izmišljati istinu? Može li istina (izmišljena) imati umjetnički, ovdje književni, karakter? Ovdje pred sobom imamo knjigu u kojoj

91 | Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

se ne dvoji o tome. Pisac ovih redaka drži da istina jest jedna, ali da puteva do nje može biti više i da joj se može prići s više strana. Čini se kako autorica poznaje i pokazuje taj put, mogla ga je pronaći, budući da je pred sobom imala jasan cilj. Zapravo, morat ćemo računati na najmanje tri stvari da bismo se uopće približili ili razumjeli te zatim pratili tijek autoričina kazivanja, već poznate po neobičnu pristupu u njezinu književnom postupku. Dakle, treba prihvatiti značaj razumijevanja sadržaja, kakva će biti interpretacija (tumačenje) djela te kako govoriti o romanu. Koja vrsta razumijevanja Ahoriona? Možemo li romanu prići kao poruci kojom se nešto poručuje čitatelju preko ideje i teme knjige, i potiče ga da bi bio obogaćen novim sadržajem i znanjem o nečemu što je bilo zapretano u spoznajnim ili povijesnim bespućima? S obzirom na to da je riječ o dalekom vremenu u dubokoj povijesti, o ipak izvjesnom začetku i početku koji se znanstveno prosuđuju i kulturalno verificiraju, što je tema romana, onda bismo mogli lagano pristati na neku kategorizaciju, da je riječ o, recimo, povijesnom romanu. No odustanimo nakratko od brzog zaključka. Jer, tko bude čitao vidjet će, pa prema tome i razumjet će, da štivo priliči više bajkama poput Priča iz davnine (I. B. Mažuranić), nego nekom dinamičnom štivu s vrlo razvijenom fabulom, kakvih imamo u posljednje vrijeme podosta. Ako je čitatelj imalo upoznat s nizom njezinih romana, onda će priznati kako su joj bliske povijesne teme, odnosno znamenite osobe iz nacionalne i svjetske povijesti, o kojima uglavnom znamo površno ili nedovoljno. U ponuđenim romansiranim biografijama i događajima otkrivano je, predstavljano i stavljeno u odgovarajući kontekst, niz važnih povijesnih osoba koje su važne ne samo za hrvatski nacionalni i naravno, kulturni identitet (Konstantin Filozof, Vasco de Gama, Jaša Dubrovčanin, Marko Polo, Eugen Savojski…). Ne bismo smjeli prešutjeti ni aksiomatsku književnost (riječ je o jedinstvenom opusu koji postulira kompozicijsku, ali i sadržajnu aksiomatizaciju književnog teksta, I. Buljubašić i A. Kos-Lajtman) što dodatno obogaćuje njezin književni pogon. Ako smo se, nadam se, o tome složili, onda približimo se načas motivaciji koja vodi Jasnu Horvat i opredjeljuje je na istraživanje, reći ćemo odmah, kulturne i civilizacijske baštine. Ne treba dvojiti da ime Horvatiana bar dijelom odgovara na postavljeno pitanje. Jer, njezino prezime, čini se, izvire iz imena domovine, nekad zabranjene, u aktualitetu uskraćene te u žurbi svakidašnjice i galami prezaposlenosti, bitno zanemarene. Ovo što je ponuđeno romanom nije (i ne smije biti) nešto zgodno namijenjeno za dnevne potrebe, i s nakanom osvajanja neke jeftine pozornosti. Ne, nipošto; ovo napominjemo samo kao upozorenje mogućem nemarnom čitatelju koji u knjizi čita samo dvije ili tri prve stranice. Dakako, sadržaj romana o vučedolskoj kulturi prema autoričinu kazivanju pokazuje pokoje odjeke i u današnjem vremenu. To se u romanu implicira, ne samo preko zajedničkog prostora u kojemu se događaju nekadašnje i današnje pojave i zakonitosti, nego se nenametljivo i sugestivno upućuje čitatelja na takav zaključak. Jasna Horvat hoće, i čini se da u tome uspijeva, privesti čitatelja pod mjeru romana i ostati s njime do kraja. Kad se to dogodi, čitatelj će lako ploviti štivom i uživati u njegovim plodovima. Značaj govora o djelu Jasne Horvat? Ako se govori o djelima autora koji su rado viđeni i pozivani na predavanja, književne susrete (Atlanta, Beč, Budimpešta, Chengdu, Ljubljana, Novi Sad, Mostar, Pe­king, Podgorica, Zagreb …), onda treba oprezno pristupiti u svrhu eliminacije razvodnjavanja i misaonog rastakanja takva rada, što može biti privid, ali i stvarna opasnost koja nad svakim pristupom visi kao Damoklov mač. Mi znamo

92 | Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

kako književni izraz Jasne Horvat „odlikuje oulipovsko propitivanje književnih potencijala“, nadahnutost hrvatskom baštinom o kojoj ipak nedovoljno znamo. Prihvaćamo da su sadržaji i nesvakidašnja imaginacija u književnim djelima Jasne Hor­vat, nastavnom građom na fakultetima u Republici Hrvat­skoj i predmetom znanstvenih studija. Također, da književna kritika Jasnu Horvat označuje terminom Ars Horvatiana kao uspješni spoj znanosti i umjetnosti u znaku oulipovske prakse, odnosno Lux ex Oriente Croatiae – svjetlom iz istočne Hrvatske. Sve su to ulazni elementi koje treba respektirati, ali se u ovom pristupu nećemo time smesti, nego ćemo hrabro pokušati prihvatiti njezino djelo kao rudnik, u kojemu se nalaze dragocjeni nalazi koji će biti dostupni i pristupačni ne samo uskom krugu odabranih, nego svim lijepim dušama da bi bile oplemenjene samopouzdanjem o vlastitoj mogućoj ulozi u stvaranju boljega života. Govor o Ahorionu opuštanje koje vodi samozaboravu“. Nećemo se uzdati u hitru oštroumnost niti preopterećenu dubokoumnost, nego želimo pokušati slijediti jasnu ozbiljnost koja može dugo odolijevati veličini prihvaćene zadaće. Kritičarskim pristupom ovdje nećemo pristajati uz uobičajeno shvaćanja kritike, kao ocjene ili prosudbe o predmetu našega bavljenja, nego ćemo slijediti nizove motiva, ideja i tema o kojima je u knjizi riječ. Zapravo je riječ o razumijevanju nakane autorice koja želi osvojiti pozornost čitatelja, eda bi ga uvela u svoj svijet, kako je već napomenuto. Djelo pred nama je vrlo složeno i ima dovoljne razloge za tu složenost. Književni postupak koji autorica primjenjuje jest neobičan, nestandardan i tajnovit. Zato, sam izgled knjige, njezin raspored, fabula i sam sadržaj, imaju osobite nazive. Odmah na početku, umjesto Kazala ili Sadržaja, susrećemo Sazviježđe. Uz „Proslov“ i programsku pjesmu „Lovac“, slijedimo akrostih: A – JESEN (lijevo rame); H – ZIMA (desno rame); na što slijedi, ⦾⦾⦾ otvoreni P O J A S ⦾⦾⦾; O – DOLAZAK, R – ŽRTVA; I – KOLIJEVKA ⦾⦾⦾ zatvoreni P O J A S ⦾⦾⦾; O – PROLJEĆE lijevo stopalo; N – LJETO desno stopalo. Zatim slijedi „Lovina“, „Orionogram“, RUDNIK sa slijedom naslova („Crtanje u pepelu“, podnaslova, Prvih dvanaest dijelova Alefove duše, Drugih deset dijelova Alefove duše, Ahorionovo ime protumačeno Alefovim znakovima, Ahorionovo ime napisano glagoljicom te „Ruda“); na kraju „Literatura“ i tzv. tehnički podaci. Roman bismo mogli prihvatiti kao pripovjedni solilokvij koji se prikazuje u više dimenzija. „Glavni junak“, ako ga tako možemo nazvati, pripovijeda o sebi kao lovcu, pjesniku izabraniku, svome plemenu, o vlastitoj ulozi, o načinu života, shvaćanja i vjerovanja, o ljubavi i proizvodnjini te svemu što označava onodobno vrijeme i živote ljude.1 Dakle, roman ima najmanje dvije dimenzije: sazviježđe, kao slika prvaka zimskog neba Oriona i izvor znanja (rudnik) o prapovijesnom narodu i njegovoj kulturi koji je živio na području današnjeg Vučedola. Autorica izvanrednom vještinom u prozni tekst inkorporira dojmljive pjesme, QR kodove, kalendare, ukrase istraživane i prikazivane kulture (vučedolske), slike sazviježđa, pronađene artefakte, tlocrte naselja te pozivne

_________________________________________________________________________________

1 „Starci su nas zadirkivali da će se kuće ponašati kao i mi. Branili su nam stoga jadikovke i zapomaganja, a poticali nas junačiti se i natjecati u izdržljivosti. Kada bi me Starješina ugledao dok s drugom djecom omazujem kuću blatom, pozvao bi me na stranu i upozoravao da je zabavlja

ča u plemenu dovoljno. Govorio je da moja uloga nije pjevanjem zabavljati, nego uzdizati i svojim pjesmama prenositi znanja koja sam primio rođenjem.“ Str. 25.

93 | Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

bilješke na kraju romana. Zapravo, slijed radnje jest putovanje na koje je Ahorion odaslan sa zadaćom pronalaska bakrene rude koja znači život i opstanak plemena. Je li Ahorion slika suvremenog čovjeka u njegovo pradavno doba, vidjet će se na temelju iskustva koje glavni lik romana proživljava i, naravno, koristi u svrhu obavljanja dodijeljene zadaće.2 Vrijeme je radnje svijet prve europske civilizacije u kojemu se događa putovanje, vrijeme nastanka piramida, pismenosti, znanosti… Složenost ponuđenoga djela zahtijevala je brojne dodatke te je autorica morala primijeniti svoj obrazovni potencijal i raskoš mašte da bi ispunila sliku koju je željela predstaviti. Čini se kako je tome morala prethoditi njezina snažna identifikacija s likovima romana, koje ipak nećemo nazvati glavnim ili epizodnim junacima. U tom dijelu, kako pisac ovih redaka želi interpretirati roman, važno je prihvatiti autoričino opredjeljenje za služenje izvorima. Naime autorica, kao sastavni dio romana uvrštava, uz ostalo i opsežene citate iz znanstvenih djela koja su tematski vezana za roman3 i takva implantacija uopće ne smeta, naprotiv. Ona, dakako sav tijek romana ne „ispreda iz svoje maštovite svijesti“, nego se oslanja na rezultate pomnih istraživanja poznatih arheologa i znanstvenika (A. Durman, D. Danijela Roksandić-Vukadin, I. Drmić Hofman, I. Ćirić, spomenimo i R. R. Schmidta…) koji su se bavili vučedolskom kulturom i vremenom od prije pet tisuća godina. Kako je već poznato, na prostoru današnje Slavonije i Srijema postojala je i razvijala se kultura koja je dala najstariji kalendar, prvo slikovno pismo, prva proizvodila broncu i uvela serijsku proizvodnju predmeta za svakidašnju uporabu te niz drugih vrlo važnih dostignuća. Ovdje malo zastanimo te se prisjetimo kako su mnogi veliki pisci posezali za dokumentima ili predajom (izvorima) da bi stvorili nezaboravna djela (kod nas, među ostalima: I. Andrić, I. Aralica …). Jasna Horvat konzultira tridesetak relevantnih djela, koristi terenske uvide, posjećuje muzeje i knjižnice u kojima se može steći spoznaja o zadanoj temi. Ta (meni poznata) njezina predanost predmetu bavljenja, međutim, omogućuje joj dodatnu identifikaciju sa sadržajima koji moraju pristajati uz odgovarajuću formu

  _________________________________________________________________________________

2 „Ne gledaj u ljudima prijetnju, strah potisni, budi bezbrižan i time ćeš svakoga nadjačati. Strah i oprez na koncu naštete onomu tko ih uzgaja. Bijes i ljutnja jednako tako. Posustaneš li, posegni za biljkom života kojom smo te snabdjeli. Ne rabi ju uzalud i ne uzimaj bez potrebe. Smrtnost i besmrtnost nisu nam dane da bismo se njima poigravali. Bile su to Starješinine riječi duboko upijene u moje biće.“ Str. 53. „Van der Waerden, u knjizi Geometry and Algebra in Ancient Civilization početke matematičke znanosti smješta u središnju Europu u vrijeme između 3000. i 2500. godine prije Krista. Waerden navodi da je već tada spoznat račun koji je kasnije definiran kao Pitagorin poučak, jer je bilo poznato kako nacrtati geometrijske crteže kojih se duljine stranica odnose kao cijeli brojevi. Ove spoznaje su se iz središnje Europe proširile do Engleske i Škotske na zapad, te do Bliskog istoka, Indije i Kine na istok. U vrijeme u kojem Waerden drži da su spoznata navedena matematička znanja u srednjoj Europi, na prostoru između Jadranskog mora, Karpata i Alpa razvila se vučedolska kultura koja je trajala od 3000. do 2200. god. prije Krista. Istraživanja su dala rezultate na temelju kojih je bilo moguće zaključiti da su prva poljoprivredna naselja podignuli doseljenici čije je podrijetlo iz Palestine i Male Azije te da su s početkom uporabe drveta kao građevnog materijala morali dolaziti do matematičkih spoznaja koje nisu bile potrebne kada se gradilo u kamenu. U vučedolskom društvu onoga vremena postoje obredi vezani uz astronomske događaje, a svetišta se grade po određenim matematičkim pravilima. Geometrijski crtež na kojemu su sve stranice četverokuta, trokuta, dijagonale četverokuta i visine trokuta cijeli brojevi postaje simbolom koji se na prostoru Hrvatske održao 3000 godina. Izneseno omogućava zaključak da su njegovi crtači spoznali račun Pitagorina poučka, što, uz ostalo, potvrđuje stajališta B. L. van der Waerdena o vremenu i mjestu početaka, te pravcima širenja matematičke znanosti. (Jurić i suradnici 2000: 347.)“ Str. 46.

94 | Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

kao i svjetonazoru i intimi likova u knjizi. I forma postignuta romanom bez nepotrebne je napetosti i suvišnih dodataka. Naravno, čitatelj sam mora imati dovoljna znanja o „zvjezdanom nebu“, o sazviježđima, zvijezdama i planetima, kao i bar elementarno o ovozemnim oblicima života u prahistorijsko vrijeme. U tom pogledu roman će svakako imati dijelom i edukativni karakter, ali osnovna njegova svrha, umjetnička dimenzija, neće biti zapostavljena. Ono što romanu daje impresivan karakter, jest dojam koji ostaje nakon pročitane knjige. Jasna Horvat ima „laku ruku“, njezina kazivanja odišu mirnoćom, koja je primjerena piscu oplemenjenu talentom i opredijeljenu prema kreativnu pristupu. Stoga se autoru ovih redaka čini da izostanak agresivna stila upravo pridonosi tečnosti pisanja, odnosno čitanja teksta i pregledavanja „dodataka“ koji informiraju i ujedno simboliziraju značenja o kojima je riječ. Jer, autorica jest svjesna da se „konvencionalnim“ romanom neće moći puno reći (što bi se željelo) te će svome pristupu uz tematsku pridodati (primjenom Manifesta aksiomatske književnosti) simboličku, strukturnu i ikoničku razinu. Inače, čini se kako uz njezin stil lijepo pristaju pohvale. No da ne bismo se utopili u pretjeranim pohvalama, dodajmo kako autorica svoje kreativno nastojanje upućuje iz „provincije“ koja to doduše, nije, ali to znatno obilježava i najbolje učinke. Mi znamo da „sve velike rijeke izviru u provincijama“ i svoj tok ne formiraju u centrima kakvi god da su, pa ipak tečemo prema ušćima u kojima se bacakaju i male i velike ribe, ravnopravno, ali one manje obično završe kao hrana velikima. Autorica se hrabro i svjesno prihvaća svoje uloge te se pametno služi suvremenim sredstvima koja su danas široko dostupna i nesebično nudi na svome umjetničkom pladnju. Trebali bismo prihvatiti da se važnom spoznajom, pa i umjetničkom naracijom, ne završava „priča“ o nekoj temi. Čini se kako je Jasna Horvat takav stav usvojila i svoju priču impregnira brojnim asocijacijama, na osnove današnjega doba. Nažalost, to doba polagano zaboravlja svoje korijene te vlastiti identitet često određuje prema nekoj nedefiniranoj i neizvjesnoj perspektivi. A zapravo bi se moglo zagrebati ne baš duboko po ostacima neistraženih iskopina te pronaći u njima poveznicu s nama samima, kao individuama i kao skupinama (kakve god one bile). Hoće li Jasna Horvat ovome romanu dodati znanstveni prilog, ostaje nam vidjeti. Možda bi to moglo pridonijeti životu objavljene knjige, a sigurno bi poboljšalo recepciju nacionalne baštine koja vapi za prihvaćanjem onih kojima je ona dio identiteta.

95 | Motrišta br. 146, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja