(dostupno na poveznici: https://dhkhb.org/wp-content/uploads/2022/12/OSVIT_111-112.pdf)
Ivan SIVRIĆ
VIJESTI IZ DAVNINA
Horvat, Jasna; Az, drugo dopunjeno izdanje, Ljevak, Zagreb 2020. str. 266
„Az je simbol, broj, slovo, ali pitanje: Tko sam ja?“
„Ja kršćanin, koji slova (po)znam, govorim da je dobro časno živjeti na zemlji.“
Jasna Horvat
Put uvijek donosi neku novu mogućnost. I, dakako, ako smo na putu znači da smo ga pronašli zahvaljujući cilju koji smo sami odredili. A put kojim se krene kao da te očekuje. Osobno odabirem putovati bez obzira na neizvjesnosti koje redovito prate sva putovanja. Ne mora se u tom biti posve nov pa ne znati da se uvijek događaju iznenađenja. Moguće je izbjeći ona neprijatna i uživati u onima koja će osvježiti zamor tijela i ukloniti malaksalost duše. Svi smo u svojoj uobrazilji doticali se brojnih spomenika i krajputaša o kojima smo katkad čuli, katkad pročitali u knjigama, katkad zapazili u muzejima, i često im nismo poklonili dostojnu pozornost.
Na putu u Đakovo, na Susret hrvatskih književnih kritičara, sretoh knjigu Az, neobičnu i osobitu, čini se važnu i nezaobilaznu, koja jednostavno poziva da se o njoj govori, piše i razglašuje. Ukratko, roman je o glagoljici, posvećen njegovanju hrvatske kulturne baštine. Moram priznati kako nisam baš ažuran u praćenju književne scene u Hrvatskoj pa mi promaknu mnogi važni događaji; tako se s ovom knjigom istom sad izravno sretoh. Nažalost, nisam sam u tom književnom autizmu pa prihvaćam poziv i nastojim pratiti knjigu u njezinoj cjelovitosti, gonetajući motive, uočavajući ideje i sluteći njezine poruke s nakanom da ovdašnjoj hercegbosanskoj javnosti uputim poziv na čitanje ovoga zanimljiva romana. Nadati se kako je naša ovdašnja književna javnost spremna za prihvat takvoga djela.
Ne mogu lako pobrojiti u čem me sve roman iznenadio. Jer knjiga je složena u mnogim slojevima, književnim, umjetničkim, znanstvenim… Ne pripada zabavnoj literaturi, a računa na prilično ozbiljno obrazovana čitatelja.
Na um mi pada autor(ica!). Zašto Konstantin/Ćiril, zašto glagoljica? Dvojim, tema jest važna, ali njezin sadržaj je iz duboke prošlosti. Kako se profesorica statistike (premda u statusu trajnoga zvanja redovitoga profesora, tako mi rekoše) može nositi s povijesnim, lingvističkim,
književnim i inim zadaćama koje sebi nameće i koje obvezuju na ozbiljnost? Tema nije u sklopu njezina osnovnoga profesionalnoga opredjeljenja, struke. Stoga „proguglah“ ne bih li se bar u osnovi informirao o autorici.
Jasna Horvat (Osijek, 1966.) hrvatska je književnica, multimedijska umjetnica,
teoretičarka kulture i redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu
u Osijeku. Piše romane, eseje, knjige za djecu i mladež te znanstvena i
stručna djela iz dviju znanstvenih grana, društvene i humanističke. Većina
njezinih romana ocijenjena je kao oulipovski narativ i srodna je nastojanjima
skupine Oulipo.
Studirala je, magistrirala i doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.
Na temelju rezultata znanstveno-istraživačkoga rada potvrđena je u znanstveno zvanje znanstvenoga savjetnika i trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora (2012.).
Književnički rad je obilježen romanima: Az, Bizarij, Auron, Vilikon, Alikvot
i Vilijun te djelima za djecu: Izgubljena vila, Alemperkina kazivanja i
Krijesnici – koja tematiziraju mitološki koncept hrvatskoga panteona, približavaju ga djeci, a posredovanjem ilustracija Pike Vončine postaju i lako
pamtljive predaje.
Hrvatsku književnost predstavljala je na inauguracijskom EU-Kina književnom
festivalu (2017.) u Pekingu i Chengduu. Dobila je više nagrada i priznanja: Nagrada HAZU za roman Az, (2010.), Pečat grada Osijeka za osobita ostvarenja na području književnosti (2011.), Državna nagrada za znanost 2016. godine, Nagrada „Josip i Ivan Kozarac“ za roman Osvojski (2019.) koji je proglašen najboljim proznim djelom - knjigom godine, i druga brojna priznanja.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatske udruge istraživača
dječje književnosti, Matice hrvatske, Hrvatskog statističkog društva, Instituta
Andizet itd.
Iskustvo me upravlja i blago poznavanje teme ohrabruje dopustiti pravo autorici koja postavlja tako visok cilj (na um mi dolazi kako dragi Bog, a neki kažu Povijest, ljudima zadaje samo one zadaće koje će moći izvršiti).
Prvi dojam prvoga čitanja govori da je autorica jedan cilj ostvarila!
Razumijem da je riječ o promoviranju hrvatske kulturne baštine. Tu pomaže spoznaja kako je pismo (inače) među najrevolucionarnijim izumima ljudskoga roda jer je njime čovjek uspio vlastiti govor prikazati vidljivim znakovima, a beskrajno je dugo trajalo dok je „počeo razlikovati pojedine zvukove svoga govora, a još više dok je za te zvukove pronašao zaseban znak“ (S. Krasić). Konstantin Solunjanin, o njemu je riječ, izumio je pismo koje nije nalikovalo ni jednom poznatom pismu, pa je „slavenski jezik mogao biti pandan „svetim jezicima“ (grčkom, latinskom i hebrejskom), jezicima najviše kulturne i znanstvene tradicije“.
Dujčev, prema, Krasić „Sv. Ćiril i Metod kao preteče i graditelji Nove Europe“,Suvremena pitanja, br. 14. str. 129. i 130.
Odabir teme je, dakako, smion, a za tako visok cilj je vrijedilo uložiti golem trud. A kako već odavna znamo, „istina se ne iscrpljuje u cilju“ nego u putu do njega, stoga pregledajmo što se to susreće na „putu“. Uz netom rečeno, više razloga navodi na pregled arhitekture knjige, njezin plan, sastav i strukturu. Može li se iz tog kolopleta dosegnuti do njezine biti, odnosno do njezina ukupna značenja? Možda. Pa pokušajmo na uobičajen način u našem književnom miljeu (u nastavku „osvrta“ o tom će biti više riječi).
Uz predgovor („Tko sam ja?“) slijedi „I. dio: Jedinice Metodijeva dnevnika“, zatim „II. dio: Desetice carice Teodore“, potom, „III. dio: Stotice Anastazija knjižničara“ pa „IV. dio: Tisućice jednog Gebalima“.
To je, reklo bi se glavni dio knjige, a zatim slijedi „Intermezzo“, u kojem se kao lik romana pojavljuje autorica, najavljujući nastavak knjige koji inače nije beletristika, nego posebna „rasprava“ u kojoj se zgušnjavaju tumačenja, geometrijsko-aritmetičkih i simbolično-mističnih
značenja slova. Dakle: „V. Slovarij“ (ključ knjige). Knjizi su pridodani inspirativni pogovori prvom i dugom izdanju romana (dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i prof. dr. sc. Milica Lukić). Na sljedećih dvadesetak stranica knjige su: „Navodi i napomene“, „Tumač“, „Najvažniji
izvori“, „Rodoslovlja“, „Bilješka o autorici“ te fotografije (Marina Topića) iz Aule glagoljice na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Lijepo je vidjeti, također, QR&Barcode: Wikipedije, Hrvatske znanstvene bibliografije i Autorsku stranicu, što upućuje na autoričinu i uredničku
bliskost s mogućnostima novih tehnologija.
Iz prethodnoga pregleda može se naslutiti kako je tema jasno i precizno zahvaćena. Naravno, kada je riječ o „prostoru“ teme, njezinim dosezima. No čitajući roman, lako će se uočiti da „razgovjetnost“ prati „jasnoću“. I to se događa na osobit način po kojem autorica osvaja pozornost čitatelja. U književnom pogledu, koji nikako nije odvojen od ostalih dimenzija romana, budući da je primarno riječ o formi epike, lapidarno se pozicioniraju likovi koji okružuju glavnoga junaka Konstantina Filozofa i koji su povijesne osobe, zabilježene u kronikama i drugim povijesnim izvorima. Zapravo, u svoj književni pribor, Jasna
Horvat vješto i korektno ugrađuje izvore, povijesne zapise, filozofiju, geometriju, aritmetiku… kao sekundarna pomagala kojima, čini se, želi otvoriti nove mogućnosti književnoga stvaralaštva.
Kako se većina autoričinih romana ocjenjuje kao oulipovski narativ i srodnost
nastojanjima skupine Oulipo (akronim od Ouvroir de littérature potentielle:
Radionica potencijalne književnosti). Kod nas se inače malo govori o toj skupini književnika i matematičara iz Francuske koji nastoje razviti
različite tehnike „prisilnoga pisanja“. Potencijalna književnost podrazumijeva
istraživanje novih struktura i obrazaca poput „stroja za stvaranje
priča“ ili postojećih, lipograma i palindroma. Čak je o toj skupini i u Hrvatskoj
enciklopediji napisana informacija na razini agencijske vijesti. No, lijepo
je o Oulipu pisala Ivana Buljubašić, Oulipo i književnost ograničenja,
Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.
Ako se razloži znanstveni sloj knjige, onda je vidljivo da su povijesni, lingvistički, matematički sadržaji podrobno zasnovani na izvorima i korektno primijenjeni. Književni je sloj, međutim dominantan te je knjiga zadobila romanesknu formu, a ukupan je ishod što je progovorila i jezikom filologije (riječ je o paleoslavistici, i paleokroatisti te o gramatologiji i grafolingvistici, kako napisa prof. dr. sc. Milica Lukić) te ga se može prihvatiti kao „autorsko pismo“ stilizacije i kombinacije geometrijskih simbola u kršćanskoj interpretaciji, i time dosegla umjetničku
razinu. Autorica romana, valja napomenuti, svoj književni ritual zasniva i na onim izvorima koji su dio, dijelom obvezne, a dijelom dodatne literature kojom se potkrjepljuje sveučilišna nastava. I tu bi se moglo bar spomenuti petnaestak eminentnih imena.
J. Bratulić, S. Damjanović, M. Čunčić, J. Hamm, S. Sambunjak, F. Paro,
D. Žubrinić, A. Nazor, P. Runje, J. Tandarić s naslovima koji su pomogli
autorici vjerno popularizirati temu koju je sebi nametnula. Uz navedene
valja napomenuti Žitje konstantina Ćirila i Žitje Metodija, kao i roman iz s
temom iz 9. stoljeća Velimira Deželića mlađega, Sofiju odabra (Nakl. HKD
Sv. Jeronim, 1927.).
A sama autorica ističe dvadeset četiri naslova povijesne i hagiografske literature uz pomoć
koje je prikupljana potrebna građa za roman. U vezi s tim napomena kako je prilično neuobičajeno za naše književne prilike vršiti tolike pripreme za pisanje književnoga djela, premda ciljevi autorice opravdavaju učinjeni postupak. Također, logičan slijed u prezentaciji onoga što se istražilo ne samo opravdava, nego i ističe važnost povijesne, književne i inih slika kojima se potpomaže vjerodostojnost svijeta umjetničke imaginacije. Taj usporedni svijet, koji je realan u onoj mjeri u kojoj ga možemo prihvatiti kao poticaj za prihvaćanje civilizacijskoga identiteta jednoga naroda (hrvatskoga) kroz njegovo kulturno rađanje i uzdignuće,
predstavlja nesumnjivo značajnu vrjednotu.
U sadržaju romana ne zaobilaze se teškoće koje su stajale na putu „napretka“ slavenskih prosvjetitelja. Kako je uvijek nezahvalno pisati knjigu o ljudima koji su kanonizirani (kao sveci), jer mnogo toga potiče na hvalospjev i idealizaciju te je ishod ostajanje u okvirima legendarnoga, što se zapravo ne prepoznaje kao cilj autorice. Ona je istraživala moguće putove književnoga putovanja, na osobit način je predstavljala razumljivo i prihvatljivo te „božjim nadahnućem“ nadarene ljude.
No vratimo se na strukturni dio knjige: „Jedinice Metodijeva dnevnika“, „Desetice carice Teodore“, „Stotice Anastazija Knjižničara“ i „Tisućice jednog Gabalima“ koji je ponuđen u „klasičnom stilu“, predmnijevam, da je to ona virtualna cjelina koja je rezultat ekskluzivno
uobičajena književnoga nadahnuća. U tom dijelu autorica pokazuje svoj pripovjedni kapacitet. Te su četiri „epizode romana“ povezane Konstantinovim, Ćirilovim likom; prva s pogleda Konstantinova brata Metodija (1-9), druga je iz lika carice Teodore (10-90), treća iz reminiscencija rimskoga znanstvenika Anastazija Knjižničara (100-900) te epizoda o širenju Italske legende na hrvatsko podneblje koju čita svećenik-glagoljaš Žitelj u prisutnosti kneza Mutimira (1000-2000). Tri puta po devet priča te jednom dvije, od kojih svaka odgovara na značenje jednoga glagoljskoga znaka, odnosno broja.
„Glagoljično pismo u cijelosti odražava koncept slova kao oznake za broj.
Naime, po uzoru na grčko pismo, u glagoljici ne postoje posebni znakovi
za brojeve, već svako slovo osim glasovne vrijednosti ima i brojevnu
koja je određena poretkom u azbuci (Bratulić, 1995.). Brojevna vrijednost
tzv. slovčanih brojki može se očitati u tablici glagoljične azbuke (Žubrinić,
1996.). Brojevi od 1 do 9 zapisuju se korištenjem prvih devet slova. Sljedećih
devet slova koristi se za pisanje desetica (od 10 do 90), a narednih devet
za pisanje stotica (od 100 do 900). U tablici glagoljice napravljene prema
abecedariju Jurja Slovinca nastalom oko 1400. g. naznačena je vrijednost
za tisućice: 1 000, 2 000 i 5 000.“ Prema: Blanka Runtić, Pisanje brojeva
glagoljicom u razrednoj nastavi https://hrcak.srce.hr/file/390488.
Ta ambivalencija daje poseban dojam, uz lijepo strukturiranu rečenicu s više stilskih ukrasa pa se čitatelj može ugodno osjećati u dosta emotivnu pristupu u svim navedenim
epizodama knjige.
Ono što daje osobit pečat romanu jest, dakako, osobita struktura romana.
U razumijevanju te strukture dobro se osloniti na objašnjenja koja su
ponuđena od Buljubašić i Kos-Lajtmante te Buljubašić u radu Oulipo i
književnost ograničenja, u kojima se upućuje na „Manifestacije aksioma
i odlika internetskog doba u Romanima Jasne Horvat prema „Manifestu
aksiomatske književnosti“. Dakle, Aksiom je glagoljska azbuka; „Aksiomi
potječe iz jezikoslovlja“, Primjena aksioma povezuje i izgrađuje tekst na
tematskoj, strukturnoj i ikoničkoj razini: Tematska razina znači, da je
sadržaj svakog poglavlja motiviran glagoljičnim znakom koji je u naslovu
poglavlja, usklađen s njegovim slovnim, brojevnim i simboličnim značenjem.
Strukturna razina: Raspored poglavlja i potpoglavlja prati poredak
i klasifikaciju glagoljičkih znakova. U matematičkome smislu poglavlja su
dekadske jedinice – jedinice, desetice, stotice i tisućice, dok svako potpoglavlje
čini jedan glagoljički znak. Ikonička razina otkriva se kroz „Slovarij“
koji tumači povezanost, uvjetovanost teme i kompozicije. Primjerice,
dijelovi Konstantinova životopisa opisani su sukladno simboličkim, numeričkim i grafemskim obilježjem glagoljičkih pismena, a kompozicija čini
azbukvidnjak. Na kraju: Aksiomatska književnost podr(a)žava osnovne
odlike internetskog doba; Fabula je romana nelinearna i organizirana u
četiri poglavlja dekadskih jedinica s potpoglavljima glagoljičkih znakova.
Usmjerena je na život izumitelja glagoljice, Konstantina. Četiri su i pripovjedača u poglavljima (brat Metod, carica Teodora, knjižničar Anastazije
i kralj Tomislav), a radnjom su obuhvaćeni različiti vremenski odsječci te
mjesta. Romaneskni dio popraćen je fusnotama, ilustracijama, epigrafima,
„Tumačem“ itd., a za odčitavanje je ključan „Slovarij“. Prema, Buljubašić,
I.; Oulipo i književnost ograničenja, Ivana Buljubašić i Naklada Ljevak
d.o.o., Zagreb, 2018.
Taj patos, kao rezultat autoričine identifikacije s vremenom i likovima romana hrani se: izletima u povijesnu faktografiju, psihološkom karakterizacijom likova, filozofskim narativom i
naravno beletrističkim pristupom.
Koliko sam mogao pregledati u komentarima romana, prikazima i osvrtima,
nije se spominjalo uvide u antropologiju, etnologiju, a budući da je
riječ o kanoniziranim osobama, svakako bi trebalo navesti i bibliku.
U Metodijevim jedinicama Ćiril se opisuje kao zanesenjak, a Metod, svećenik, kao figurativan kazivač, je predstavljen kao njegova suprotnost, racionalan promatrač zbilje, koji polazi od životnoga realiteta što daje dojam objektivnosti cijeloj priči.
Naravno, nisu zapostavljene Ćirilove vrline, ali je zadržana samokritičnost pripovjedača.
„Sebi ne vjerujem. Ne vjeruje ni svome bratu, Konstantinu Solunjaninu…“
(str. 15.). „Svaka biografija je neistina…“ (str. 18.). Ali, postoje i „osvježenja“
kao: „Spominjali smo ga (Ćirila), kao i uvijek, šuteći.“ (str. 39.) itd.
U „Desetici“ prevladavaju emotivna sjećanja carice u kojima sv. Ćiril ima važnu ulogu, od njezina uspona do nesretnoga udesa. U ovom se dijelu knjige autorica romana pokazuje u svom punom književnom potencijalu, uživljujući se i oživljavajući lik i tragičnu sudbinu iznimne, obrazovane i moćne žene u okrutnom životu na dvoru, u vladalačkim promjenama Bizantijskoga Carstva. U ovom najopsežnijem dijelu romana opisana su iz vizure carice Teodore Konstantinova misijska putovanja (Saracenima i Kazarima te potom misija u Moravsku, Slavenima i Hrvatima) koje carica osobito proživljava uz izmaštan razgovor s preminulim mužem carem Teofilom. Teodora je svojevrsna duhovna okomica, dobrotvorka, ali katkad i osoba strasti, nerijetko nekontrolirana, ali svjesno usmjeravana zbog stišavanja teških životnih ugroza. Čini se da je ta pripovjedna stavka dovoljna za pouzdan osjećaj sagledavanja lika carice, koja je zapravo „prisutna“ sa svrhom davanja potpunije
slike o Konstantinu Solunjaninu.
Nakon povratka iz misije Saracenima Konstantin se u Carigrad vratio izmijenjena lica. Autorica nudi Teodorin monolog koji oslikava posebnu caričino stanje duha, praznovjerje (čaranje, bajanje), što se može prihvatiti
kao caričin nagonski „povratak“ na njezin izvorni (azijatski) identitet, kao
dio onodobna kulturalnoga naslijeđa: „Nisam se osvrtala na savjete liječnika
i ministara. Konstantina sam izdvojila u posebne odaje Carske palače,
osigurala mu deset vrsnih kuhara, vruće kupelji i svakojake druge kreposti.
I ja sam bila sama u groznici zbog brige za njega. Uzela sam tuce jaja i
skuhala ih u Konstantinovoj mokraći. Zakopala sam ih u mravinjak, a zatim
nadzirala kako ih mravi raznose. Kad ih sve raznesu, morale bi nestati
Konstantinove bolesti.
Pet puta sam svježe izneseno jaje zakopavala na raskrižju, točno u ponoć.
U mlijeku sam prokuhala zelenu grančicu bazge i natjerala ga popiti ovu
tinkturu. Tri puta na dan donosila sam mu žlicu praha usitnjene žlice jajeta.
Koru trešnje namakala sam u rakiji, a on ju je ispijao prije i nakon čaja od
hmelja. Čini mi se, postalo mu je bolje tek kada je popio rakiju u koju sam
kapnula tri kapi odrezana mačjeg uha. Ili mu je pomogao oblog od nesoljena
i isjeckana bijela luka?“ (str. 84.).
Priča Anastazija Knjižničara (uz koju autorica) nudi opreznu poduku mladoga kroničara đakona Ivana u sagledavanju i tumačenju povijesnih podataka, zapravo, njihov dijalog, iz čega je proizašla Italska (Kersonska) legenda. Jasna Horvat u ovom dijelu knjige se predstavlja kao kroničar posebna stila kojim neutralizira brojne nesigurne povijesne vijesti o tom vremenu, kao i o ulozi Svete braće. To se očituje u naznakama koje vode prema spoznaji kako zabilježena povijest nerijetko ovisi o političkim ili ideološkim uvjerenjima zapisivača. Stoga
autorica zanimljivim književnim postupkom uvrštava podatke o ljudima koji povijest zapisuju. Ishod je otvorena „reljefnost“ povijesne slike devetoga stoljeća, koja, dakako, nije jednostrana ili crno-bijela, ali jest nemirna i prilično neprotumačiva. Iz ovoga odjeljka knjige pogledajmo
autoričinu ilustracija (iz „virtualnoga“ pera Anastazija Knjižničara) o Konstantinu, koji je „Pisao i govorio na više jezika. Prikupljam njegove zabilješke, prosijavam ih svojim sitom. Na jednu stranu jalovina, na drugu ono što je bitno“.
Konstantinov zapis o posjetu Gauderichu, biskupu iz Vetrija: „Ako je suncu
zadaća da izađe, moja je zadaća pronijeti glagoljicu i osloboditi njezina
slova. Život je put, put je misija, misija je život. Ako sam letio posvuda
poput sokola, od istoka do zapada i od sjevera do juga, među Kazare, Saracene, moravske Slavene i Hrvate, na znači da sam bio besciljan. Slijedio
sam put, pronašao sam svetoga Klementa, glagoljicu, ali i samoga sebe.
Nisam napisao svoju knjigu, a ipak, uspio sam u svojem naumu. Liturgiju
sam preveo na slavenske jezike, glagoljicom sam širio Kristovu riječ.
Ne pišem svoju biografiju. Nije važan nitko od nas pojedinačno. Važno je
tijesto u koje smo umiješani, svatko sa svojim zrnom i izborom.“ (str. 137.).
Četvrta, kratka i važna priča za Hrvate poradi opisivane misije, odnosno zaživljavanja glagoljice na našem podneblju, za autoricu (i nas) je vrlo bitna budući da je to vrijeme utemeljenja hrvatske kulture i književnosti za sljedeća stoljeća. Tu važnost potvrđuje Italska legenda, kao izvor i poticaj za pobuđivanje interesa raznim skupinama čitatelja, počevši od onih koji se obrazuju, povjesničarima, psiholozima, filozofima, matematičarima, misticima, a u prvom redu poklonicima književnosti. Konačno, korisno je postaviti pitanje: Na koji post restant ide ovo „pismo prijateljima“? Sudeći po odjecima, roman Az je dobro adresiran.
Njegova je poruka višeslojna, utemeljena je u dobroj pripremi, učinjena je u dobroj volji i odaslana u dostojnoj opremi. Zato može svojim otvorenim značenjem obuhvatiti sve one nakane s kojima je autorica željela istražiti putove do čitatelja, razoriti bedeme učmale samodovoljnosti suvremene dinamike, koja priznaje samo vlastiti tempo i reducira
gotovo sve na svoj interes. Ta suvremena agenda se nažalost ne osvrće ni na što pa ni na ono što je vrlo bitan dio njezina izvornoga identiteta.
No, onima koji su iskusili mnogo promašaja, ne samo u književnom polju, nego i u „područjima, poljima i granama“, ne pomažu već rečene sumorne kvalifikacije suvremenosti. Vjerovati nam je u nove mogućnosti izražavanja i predstavljanja u mediju ili možda žanru, na nov način, kako prezasićeni konzumenti ne bi bili novi zamorčići nekoga neizvjesna eksperimenta, pa i književnoga, da ne bi bili već unaprijed izgubljeni u suvremenu rašomonu.
Dakle, kako je već utvrđena nesumnjiva važnost i vrijednost romana, o čem ne treba dvojiti, može se individualno iznijeti i osobni dojam o tom. Riječ je o povijesnom romanu. No, premda se autorica referira na bitne povijesne činjenice, one nisu na rubovima radnje, kako je uobičajeno u tom tipu romana, a ni glavni lik nije fiktivna osoba. Ako bismo govorili o fikcijama, onda svoju pozornost usmjerimo prema stupnjevima identifikacije autorice s onodobnim načinima osjećanja, shvaćanja i ponašanja. Ovdje nam asocijacije na Stendhalova djela ili romane Margerit Jursenar ili, možda na Hermana Brocha i neka druga,
baš ne će pomoći u razumijevanju i interpretaciji. Autorica je, dakako, savjesno i odgovorno pristupila dugu i opsežnu proučavanju dostupne povijesne građe i potaknuta idejama ugniježđenim u tom vremenu, a prateći vlastitu nakanu dospjela do matrice na kojoj je roman koncipiran.
U četiri pripovjedačke cjeline se smjestila čitljiva pjesma u prozi o stvarnoj povijesnoj osobi, strukturirana prema glagoljičnim slovima i numeričkim znakovima, i u „okvirima“ impresija također povijesnih aktera. Zapravo, roman „diše“ slovima i brojevima pa se opravdano
zapitati jesu li slova istinska jasnost, a da su brojevi dosljedna razgovijetnost.
Jer u „početku bijaše riječ“, u njoj se sve rađa, djeluje i počiva, a sva je zbilja protumačiva numerologijom. Svaki je azbučni morfem „oplemenjen“ brojem i povezan živom pričom sa svijetom stanja, zbivanja i događanja, i svijet živi s njima u svom postojanju.
Nadati se da je ono nametano „mračnjaštvo srednjega vijeka“ ovim romanom bar dijelom suzbijeno, jer svako je vrijeme zasijavalo neko sjeme iz kojega su nicala i razgranavala se plodna stabla ili plodile plodne žitarice. Zaputiti se tim putom jest svakako avantura, a služiti
se sačinjanim pa odabranim književnim priborom jest još veća neizvjesnost.
U toj književnoj pustolovini Jasna Horvat je pokazala dostojan književni i umjetnički imidž, koji je u rangu važnosti teme i kojim odašilje nenametljive te sugestivne vijesti iz davnina, kojih se uglavnom ne sjećamo ili ih hotimice ostavljamo po strani da ne bi remetile modernu autarkiju. Može se reći da je roman promišljeno i odmjereno sugerirao, ne patetični patriotizam, nego prisnu domoljubnu „jednostavnost do koje treba narasti“. No podsjetili smo se, mi koji nešto znamo o tom, a oni koji ne znaju mnogo o tom mogu s povjerenjem prihvatiti složene opsege, stremljenja, događanja i uopće bogatstvo životnih oblika (o
znanstvenim potragama i političkim rapsodijama i mnoštvom bizarnih i neočekivanih situacija). U tom „mraku“ se začinjala pismenost, formirao jezik, nastajala kultura i književnost tzv. barbarskih naroda za sljedeća stoljeća.