Nekoliko uvodnih stranica prenesenih iz časopisa Forum (1-3, 2019.) i cjelovita rada akademkinje Dubravke Oraić Tolić
Dubravka Oraić Tolić
CITATNI ARHIV JASNE HORVAT
Citatnost u digitalno doba
U klasičnim kulturama pisma i modernim kulturama tiska citatna relacija bila je utemeljena na pretpostavci da postoje jasno određeni, čvrsti, ontološki utemeljeni tekstovi, originali iz kojih se uzimaju citati. Klasično pismo i tisak fiksirali su tekst i čuvali njegov semantički identitet i fizički integritet. Parodije poput srednjovjekovne Ciprijanove večere izruguju u srednjemu vijeku Bibliju, ali pretpostavljaju njezino postojanje. Sve do avangarde znak je bio utemeljen u smislu, postojalo je jedinstvo označenoga i označitelja. U umjetničkim avangardama prve trećine 20. stoljeća označitelj se apsolutizira i želi srušiti svako označeno sve do nerazumljivoga zauma i apsurda. Međutim, čak i u najradikalnijim naletima povijesne avangarde ne sumnja se u postojanje prototekstova i njihovih originala (Homera, Biblije, Dantea, Shakespearea, Goethea, Puškina, Marulića). Ti se tekstovi u velikoj citatnoj polemici žele srušiti, a u velikome citatnom dijalogu očuditi i nanovo preocijeniti. Pretpostavka je i jednoga i drugoga avangardnog citatnog modela da prototekst, original i smisao postoje.
Sve se to mijenja u postmodernoj kulturi i umjetničkome postmodernizmu u posljednjoj trećini 20. stoljeća. Novi mediji, kultura slike i spektakla uzdrmali su jedinstvo označenoga i označitelja do te mjere da je označeno postalo himera, privid, sjena, a označitelj ogoljelo tijelo bez duha i smisla koje se može unedogled umnožavati i proizvoditi. Takvu kulturu označitelja bez označenih, forme bez sadržaja, teksta bez identiteta, riječi bez Logosa, znaka bez predmeta Jean Baudrillard nazvao je kulturom simulacije i simulakruma, a tekstove ulančenih označitelja i nemogućnosti dosezanja smisla Roland Barthes označio je kao intertekstualnu „mrežu“. Barthes razlikuje Djelo i Tekst (velikim slovom). Djelo je utemeljeno u autoru i smislu. Tekst je splet ulančenih označitelja bez konačnoga smisla. Ni tekst ni autor po Barthesu nemaju zajamčeni identitet, tekst je „isprepleten u cjelini citatima, referencijama, odjecima, jezicima kulture“, „metafora Teksta je mreža“ (Barthes, 1971: 184). Upravo taj tip teksta i ta metafora „mreže“, izrečeni u postmodernoj kulturi 1980-ih, ostvarili su se početkom 2000-ih u virtualnome pismu, njegovim hipertekstovima i njegovoj tehnološkoj mreži – internetu. Internet je digitalni hipertekst – hibridna struktura s nepreglednom mrežom označitelja koji se ulančuju, nadopisuju i preispisuju bez kraja i konca, ostvarenje Barthesove opće intertekstualnosti, „stereofonije“ tekstova i „anonimnih“ citata.
Hipertekstovi i hibridne strukture postojali su i u kulturama pisma i tiska prije digitalnoga doba. U Aristotelovoj Retorici takve su hibridne strukture mentalni toposi, opća mjesta i teme koje plutaju kulturom i koje govornici trebaju poznavati kako bi napisali svoj govor ili tekst. Među klasičnim tekstovima takva je hibridna hipertekstualna struktura Biblija, sastavljena od različitih tipova teksta („knjiga“, ljetopisa, poslanica, psalama, evanđelja). Knjižnice su stvarna mjesta na kojima su pohranjeni toposi, najveći klasični hibridni tekst sastavljen od svih dostupnih tekstova. Virtualni internet digitalna je knjižnica, nepregledna mreža Aristotelovih toposa i Barthesovih označitelja. Klasična knjižnica i digitalna knjižnica internet isti su tip nelinearnoga hibridnog teksta sačinjenoga od bezbrojnih tekstova, jednom u papirnatome, drugi put u virtualnome mediju. Razlika je međutim što na policama klasičnih knjižnica stoje materijalno opipljive knjige utemeljene u smislovima, ono što je Barthes nazvao „Djelima“ s čvrstim značenjima. U digitalnoj knjižnici, internetu, treperi ono što je Barthes zvao „Tekstovima“, koji se isprepleću na beskrajnim čvorištima (poveznicama) umreživanjem označitelja i proizvodnjom značenja.
A kako su virtualna kultura i digitalne tehnologije utjecale na fenomen citatnosti u suvremenoj književnosti, pokušat ću pokazati na primjeru najcitatnije autorice u hrvatskoj književnosti nakon Zoranićevih Planina – Jasne Horvat.
Opus magnum citationis
O neobičnu fenomenu sveučilišne profesorice na Ekonomskome fakultetu u Osijeku Jasne Horvat, koja je ujedno i autorica sada već brojnih konceptualnih romana, pisalo se i puno i stručno i iz različitih perspektiva. Isticala se pripadnost nelinearnomu tipu „lematizirane proze“ građenoj po modelu leksikona, o „ikoničkoj konceptualnosti“ u kojoj znak svojom strukturom utjelovljuje zadane ideje i „romanu udžbeniku“ (Kos-Lajtman, 2016), analizirala se „poetika ograničenja“ na tradiciji OULIPO poetike (Buljubašić, 2018) i „roman mreža“ (Lukić, 2017), isticala se multimedijska povezanost tiskanoga teksta i QR kodova (Horvat, Tomašević i Ljevak Lebeda, ms. 2018., Tomašević, ms. 2018), govorilo se o „romanima-studijama“, o „pametnim knjigama“ koje se čitaju slovima, ali i povezuju s internetskim sadržajima prislanjanjem pametnih telefona na QR kodove, o „knjigama igračkama“ itd. Među raskošnim postmodernističkim tehnikama intertekstualnosti, autoreferencijalnosti i metatekstualnosti usput se spominjala i citatnost, ali se o tome fenomenu nije posebno pisalo. Ovo je prigoda da se progovori i o tome aspektu osječke autorice.
U hrvatskoj književnosti ne postoji tako dosljedan, planski zamišljen i izgrađen opus u poetici konceptualizma kao što je to ars Horvatiana (Oraić Tolić, 2016). Riječ je o hibridnim strukturama u kojima se spajaju umjetnost i znanost, fikcija i zbilja, povijest kulture i autobiografija. Svi romani Jasne Horvat građeni su na nekoj jednostavnoj velikoj ideji, konceptu ili „aksiomu“, kako je svoje ishodišne konceptualne projekte nazvala sama autorica na kraju romana Alikvot u vlastitome metaopisu – Manifestu aksiomatske književnosti. Te ideje, koncepte ili aksiome autorica pronalazi u svijetu znanosti, najčešće u matematici i lingvistici, ali i u folkloristici i kemiji, te ih u romanesknome tkivu razrađuje najrazličitijim postmodernističkim tehnikama, pa i tehnikom citatnosti.
Tako njezin prvi roman Az (2009a), nagrađen nagradom HAZU, počiva na ideji o glagoljici kao temelju hrvatskoga kulturnog identiteta. Drugi u nizu romana, Bizarij (2009b), lingvistička je igračka o veznicima s čvrstom povijesnom potkom o ljudima koji su svojim sudbinama vezani uz grad Osijek, ispričana u petnaest priča o zavisnim i nezavisnim vezama autentičnih ljudi i događaja. Sljedeći roman Auron (2011) posvećen je kodu ljepote utjelovljenu u zlatnome rezu, magičnome Fibonaccijevu nizu. U Vilikonu (2012) autorica odlazi u daleku Kinu, do svojih sugovornika Marka Pola i Kublaj-kana te gradi roman na dva aksioma: magičnome kvadratu broja dvanaest i folklorističkoj temi o nevidljivim ženama – vilama. Alikvot (2014a) počiva na matematičkome aksiomu o dijeljenju bez ostatka, koji se zrcali u međuljudskim odnosima davanja i uskraćivanja sebe drugima kroz fabularnu liniju o junaku Danu i njegovu umetnutu rukopisu o Dubrovčaninu Meleku Jaši. Vilijun (2016) permutacija je Vilikona s istim magičnim kvadratom broja dvanaest i novom temom o Putu svile i gradovima koje posjećuje Marko Polo. Napokon, roman Atanor (2017) utemeljen je na kemiji i aksiomu periodnoga sustava elemenata, koji čine svemir, ljudsko tijelo i autoričine likove te određuju strukturu romana. U konceptualnu poetiku Jasne Horvat pripada i putopis Antiatlas (2014b), gdje je aksiom ideja nomadizma u dvjema pojavama: autoričinim stvarnim putovanjima i digitalnim lutanjima internetom.
Za razliku od ranoga postmodernizma 1970-ih i 1980-ih godina, koji ne vjeruje u „velike pripovijesti“ i velika značenja, u kojemu se oslobođeni označitelji isprepleću i preslaguju, a značenja u beskraj odgađaju, Jasna Horvat gradi u kasnome postmodernizmu digitalnoga doba početkom 21. stoljeća individualnu poetiku s golemim semantičkim kozmosom utemeljenim u postmaterijalnim vrijednostima: kulturnome identitetu (glagoljica u Azu), mjesnome identitetu (Osijek kao genius loci u Bizariju), kozmičkome i zemaljskome kodu ljepote (Auron), interkulturnosti (Viliklon i Vilijun), larpurlartističkim putovanjima radi samih putovanja (Antiatlas), emocionalnim i etičkim odnosima (Alikvot) sve do ontološkoga utemeljenja cijeloga svemira, ljudi i same autorice u kemijskim elementima periodnoga sustava (Atanor).
Velika značenja, veliki koncepti i veliki kulturni, etički i ontološki aksiomi nepokretni su pokretači cijeloga opusa Jasne Horvat. Ti se aksiomi utjelovljuju u označiteljskome tijelu njezinih romanesknih struktura, u likovima, leksikonskim jedinicama, narativnim dionicama i napokon – fenomenu beskrajne arihvske citatnosti. U romanima Jasne Horvat nije riječ o pojedinačnim citatima, pa čak ni o citatnim romanima (poput Aurona, Vilijuna i Atanora). Riječ je o golemome opus magnus citationis u kojemu je citatnost osnovna strategija ontološke konceptualnosti u kojoj su knjiga i svijet, tekst i život dvije strane istoga „kotača“. Tu spoznaju izriče junakinja u romanu Atanor kao rečenicu iz sna: „Knjiga je kotač i ima vlastiti život, jednako kao što je i život kotač koji se uvrće u vlastitu knjigu.'' (Horvat, 2017: 52-53)
Citati su indeksi temeljnih aksioma. Indeksni je znak, primjerice, dim koji govori da tamo gdje se on pojavio ima vatre. Citatnost u romanima Jasne Horvat upućuje na velika ishodišna značenja konceptualnih aksioma – semantičku vatru njezinih romana.
Znanstvena citatnost – klasični oblik hiperteksta
Ono što je Aristotelovo učenje o općim mjestima – toposima u retorici, ono što je Biblija među klasičnim tekstovima, što je knjižnica kao stvarni topos svih dostupnih knjiga u kulturi pisma, a internet kao umreženi sustav tekstova u digitalnoj kulturi, to je znanstveni diskurs među funkcionalnim stilovima – oblik klasičnoga hiperteksta sastavljen od različitih tekstova.
Znanstveni se tekst sastoji od glavnoga argumentacijskog tijela teksta prošaranog primjerima, citatima, grafikonima, tablicama i likovnim prilozima te znanstvenoga pribora, različitih paratekstova koji obrubljuju glavni tekst (bibliografske natuknice, citatnice, objasnidbene napomene, rječnici, kazala, popisi literature, dodatci i sl.). Glavni je dio znanstvenoga teksta „metapriča“ – oblik argumentacijske proze u kojoj neka ideja ili teza predstavlja lik, tuđa mišljenja o toj ideji znače zaplet, vlastite analize, primjeri, citati, tablice, literatura itd. koji prožimaju ili obrubljuju glavni tekst dokazi su za našu tezu i napokon zaključak je „rasplet“ priče, misao potkrijepljena cijelim tijelom argumentacije da je naša ideja bila najbolja i najuvjerljivija. Znanstveni tekst s jedne je strane linearna naracija koja napreduje od početka (postavljanje teze) do kraja (njezino dokazivanje). S druge strane to je niz drugih tipova teksta, od citata i citatnica do kazala i literature. Znanstveni je tekst razuđeni višetekstualni tekst sastavljen od vlastite priče o ideji koju valja dokazati i dokazne građe koja tu ideju argumentira različitim tipovima intertekstova i paratekstova. Takav tekst premrežen tuđim tekstovima bilo u tijelu teksta, bilo u znanstvenome priboru na rubovima glavnoga teksta oblik je hiperteksta prije njegova digitalnoga utjelovljenja u svjetskoj mreži internetu. Znanstveni je tekst klasični internet u kojemu ulogu poveznica s tuđim idejama, mišljenjima, interpretacijama i napokon cijelom memorijom kulture igraju citati i citatnost.
Upravo na tome tipu znanstvenoga nelinearnog citatnog diskursa građena je konceptualna poetika Jasne Horvat. Romani osječke sveučilišne profesorice hibridne su umjetničko-znanstvene i stvarnosno-autobiografske proze nastale na načelu znanstvene citatnosti. Znanstveni kod prožima sve razine njezinih romana, od koncepata preuzetih iz znanosti do same autorice znanstvenice i njezinih likova, koji su često znanstvenici i znanstvenice, bilo kao povijesne osobe bilo kao osobe iz autoričina autobiografskoga konteksta (Konstantin filozof i knjižničar Anastazije u Azu, jezikoslovka Nives Opačić u Alikvotu, Željka Fucks – profesorica na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Splitu u Antiatlasu, Sunčica Davorka Završnik – znanstvenica i djelatnica Farmaceutskoga fakulteta u Sarajevu i Josipa Mijoč – suradnica Instituta Andizet, s kojom autorica ostvaruje brojne intermedijalne i digitalne eksperimente, u Atanoru i dr.). Takav dubinski znanstveni kod, iz kojega izviru učeni edukativni romani Jasne Horvat, proizveo je znanstvenu citatnost cijeloga opusa.
Konceptualni aksiomi, preuzeti iz znanosti, temeljne su ideje koje autorica razvija različitim narativnim i citatnim tehnikama. To su s jedne strane priče o tim aksiomima, a s druge citatni dokazi tih aksioma. Stoga su svi romani Jasne Horvat hipertekstovi građeni po načelu znanstvene citatnosti, bilo u klasičnome obliku pisma (Az, Bizarij, Auron, Vikikon), bilo u multimedijskome obliku s digitalnim poveznicama na internet, QR kodovima (Vilijun, Atanor). Takav je citatni hipertekst u klasičnome obliku pisma i putopis Antiatlas.
Kao što je to u znanstvenome diskursu, citati i citatnice s naslovima ili bibliografskim podatcima o izvorima pojavljuju se u romanima Jasne Horvat i u samome tekstu i na njegovim rubovima, tvoreći tekstualne meandre i šireći granice teksta u beskraj. To se posebno odnosi na rubne tekstove i različite paratekstualne dodatke kao izvorne osobine znanstvenoga diskursa. U hibridnoj umjetničko-znanstvenoj prozi, kakvi su romani Jasne Horvat, citati katkada preuzimaju umjetničke uloge i slobodu, pa ne moraju uvijek biti opskrbljeni svim potrebnim podatcima kao u znanstvenome tekstu. Kada su to pravi, potpuni, obilježeni, bilješkama i literaturom popraćeni citati, riječ je o začudnoj znanstvenoj citatnosti u umjetničkome tekstu. Po znanstvenoj citatnosti romani Jasne Horvat postmodernistički su oblik renesansne citatnosti u Zoranićevim Planinama i avangardnoga velikoga citatnog dijaloga u Eliotovoj Pustoj zemlji koja završava s točnim bibliografskim podatcima o citiranim izvornima u znanstvenim bilješkama na kraju poeme.
Znanstveni diskurs i znanstvena citatnost osobito su izraženi u paratekstovima tipičnima za znanstvenu dokumentaciju, kao što su to uvodi, predgovori, sheme, tablice, rječnici, citatnice s bibliografskim podatcima, napomene, popisi korištene literature, dodatci i sl. Poglavlja u romanu Az počinju citatnim motima, a na kraju se nalaze Slovarij, Navodi i napomene s citatima iz literature i potpunim bibliografskim podatcima, Tumač glavnih termina i popis Najvažnijih izvora kojima se autorica služila pri pisanju. Bizarij je obrubljen enciklopedijskim jedinicama o likovima, popisom osječkih ulica i Tumačem manje poznatih riječi. Vilikon donosi podrubnice (fusnote) s točnim bibliografskim podatcima, dodatcima „Tri pripovjedača“ (Marko Polo, Kublaj-kan, sama autorica pod punim imenom) i Kazalom pojmova, dok njegova permutacija Vilijun završava poput ušća delte s četiri dodatka glavnomu tekstu.
Znanstvena citatnost, prisutna u svim romanima, dobila je u Auronu i Atanoru vizualno i značenjski istaknuto mjesto – rubnice (margine) teksta. Kao u Zoranićevim Planinama, koje na rubnicama izdvajaju latinske citate iz Biblije, antičkih uzora i opće kulturne naobrazbe toga doba, tako Jasna Horvat u Auronu i Atanoru gradi citatne rubnice uz središnji narativni tekst na kojima donosi najrazličitije citate iz svih područja ljudskoga znanja i kulture. U prva dva romana, Azu i Bizariju, riječ je o spontanoj citatnosti, a od trećega romana, Aurona, o osviještenome postupku kojim se autorica služi kao strategijom svojih konceptualnih aksioma i poetike konceptualnosti. U Auronu je uspostavljen, a zatim Vilijunom i Atanorom te putopisom Antiatlas potvrđen autorski model konceptualnoga citatnog arhiva. Upravo su me ta tri romana, što potvrđuju i prethodni romani i putopis Antiatlas, a osobito uvođenje QR kodova u Vilijunu i Atanoru te napokon digitalne topoteke Vilijun, potaknuli da model citatnosti u opusu Jasne Horvat nazovem citatnim arhivom – oblikom hipercitatnosti u digitalno doba sveopće umreženosti i premreženosti.
Citatni arhiv Jasne Horvat, zasnovan na znanstvenoj citatnosti, sadržava nepreglednu količinu najrazličitijih vrsta citata. Razmotrit ćemo tri osnovne skupine citata (verbalne, likovne i digitalne), osvrnuti se na digitalnu topoteku Vilijun kao oblik popularizacijske citatnosti te napokon izgraditi model konceptualnoga citatnog arhiva u informacijsko i digitalno doba.
Verbalni citati
Verbalni citati čine skupinu citata u mediju pisma i riječi. Po vrsti prototeksta iz kojega su citati preuzeti ta se skupina grana u više tipova. Najčešći su književni, znanstveni, popularno-kulturni, a u Antiatlasu i Atanoru te u putopisu Antiatlas i svakodnevno-razgovorni citati. Po položaju u tekstu ti se citati pojavljuju u samome narativnome tekstu te u različitim paratekstovima, motima i na rubnicama – povlaštenome mjestu citatnoga arhiva. Posebnu skupinu citata čine autocitati i autocitatnost – citiranje vlastitih tekstova u drugim vlastitim umjetničkim tekstovima ili vlastitim i kolektivnim znanstvenim radovima te napokon citiranje same sebe i svojih umjetničkih aksioma u autobiografskoj zbilji i stvarnome životu.
Književni citati. Autorica se u svojim romanima često služi citatima iz djela hrvatske i svjetske književnosti. Književni citati mogu imati različite funkcije, od znanstvenolike argumentacije konceptualnih aksioma i primjera do strukturnih igara i realizacije u narativnome tkivu i autobiografskoj zbilji. Realizacija citata jest postupak kada se citat razvija na razini strukture ili kada autorica svoje vlastite koncepte citira u zbilji (oblik autocitatnosti i faktocitatnosti). Književni su citati, kao i znanstveni, uglavnom obilježeni ili na neki drugi način prepoznatljivi.
U romanu Az sva poglavlja počinju citatnim motima, često iz Biblije. U takvoj poziciji ponad teksta Božji prototekst odozgor upire prstom u tekst i semantički ga određuje. Prvi dio romana, Jedinice Metodova dvevnika, počinje motom iz Otkrivenja „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!“ Tomu se motu u tekstu pridružuje citat iz Ivanova Evanđelja „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog“ (2009a: 13). Ti su citati umjetnička inačica znanstvene argumentacije. Biblijskim citatima autorica s najvišega mjesta potvrđuje aksiom glagoljice kao utjelovljene Božje Riječi i pisma kao temelja kršćanskoga i nacionalnoga identiteta. Istodobno ti citati Božjim autoritetom ovjerovljuju glagoljicu kao „Alfu i Omegu“ cijeloga autoričina umjetničkog opusa, pa i njezina profesionalnoga života. Na početku autoričina opusa stoji roman naslovljen prvim slovom glagoljičkoga pisma Az, glagoljica se pojavljuje kao autoreferencijalni lajtmotiv na brojnim mjestima diljem njezinih romana i putopisa Antiatlas, ulazi kao tema njezinih znanstvenih rasprava te napokon postaje temelj autoričine profesionalne djelatnosti.
Smisao i važnost aksioma glagoljice u opusu i profesionalnome životu autorice potvrđuju i drugi književni citati u poziciji mota u Azu. Stihovi iz Rilkeove pjesme Ja živim u kruzima koji se šire u prijevodu Dobriše Cesarića „Ja kružim i kružim okolo Boga, / tog prastarog tornja već tisuće ljeta / i ne znam još, jesam li sokol ili vihor / il' velika pjesma ovoga svijeta“ (Horvat, 2009a: 133) postaju alegorija Konstantinova duhovnoga stanja u kojemu izumitelj glagoljice „kruži“ oko Božje riječi kako bi otkrio novo pismo, ali i osnovne ideje romana koji „kruži“ oko vlastitoga koncepta glagoljice. Citatni moto iz pjesme Josipa Pupačića Zemlja i ja „A što si ti, zemljo / Az opat Držiha pitam zemlju / Az opat Držiha, az poet, az človek“ (isto: 179) još je bliži znanstvenoj citatnosti i funkciji argumentacije ishodišnoga aksioma. Doslovnim citatom prvih riječi Baščanske ploče citirani Pupačićevi stihovi potvrđuju ideju o važnosti glagoljice u tvorbi nacionalnoga kulturnog identiteta: prvi sačuvani hrvatski pisani spomenik počinje prvim glagoljičkim slovom Az kao i autoričin prvi roman koji utemeljuje njezinu ukupnu konceptualnu poetiku zasnovanu na aksiomu slova i pisma. Cijelu Pupačićevu pjesmu autorica donosi u Antiatlasu na početku putopisne dionice Krk, kada se nađe na otoku s kojega potječe Baščanska ploča. Tako još jednom citatom cijele pjesme ovjerovljuje svoj ishodišni aksiom o glagoljici i njegovu utemeljujuću ulogu u cjelokupnoj umjetnosti i profesionalnome životu.
Književni citati mogu imati i ulogu primjera (exempla) za aksiome, ideje, teme i likove. U romanu Bizarij citiraju se dvije pjesme Dobriše Cesarića, Prazan život i Mrtva luka, kao pjesnički simboli života rano preminula Osječanina Vladimira Lendića Lembe iz autoričina autobiografskoga konteksta. U uvodnome pak paratekstu Podijeljeno s Vladimirom u Alikvotu autorica citira dvije pjesme toga stvarnosnoga lika s temom ratnoga Osijeka 1991. kao poetski primjer aksioma o simboličnome dijeljenju sebe drugima bez ostatka i igra se imenom Vladimira Mažuranića, koji je citatna podloga u izgradnji romana. Aksiom ljepote u Auronu na rubnici je oprimjeren citatom Gundulićeve Himne slobodi (2011: 97), a u tekstu pjesmom Dobriše Cesarića Poludjela ptica (isto: 157). U Atanoru citati na rubnicama iz Borgesove Paracelsusove ruže, Oulipovca Georgea Pereca i Matoševa eseja o kozmosu i smrti primjeri su temeljnoga koncepta romana o jedinstvu svemira i funkcioniranju ljudskoga života po zakonima periodnoga sustava kemijskih elemenata.
Posve drukčiju ulogu imaju književni citati u romaneskome paru Vilikon i Vilijun. Oba romana potječu iz razdoblja poetički osviještene citatnosti. U tim romanima književni citati nisu dokazi i primjeri osnovnoga aksioma o magičnome broju 12, nego dubinska podloga, pokretači i strukturni okvir tih romana i njegova aksioma. To su citati koji se razvijaju i tako realiziraju u strukturi romana.
Vilikon i Vilijun počinju s tri ulančena citata: citatom iz romana Snijeg Orhana Pamuka u kojemu autor opisuje nastanak Coleridgeove nedovršene pjesme Kublaj-kan (ili vizija iz sna), citatom same te pjesme u prijevodu Luka Paljetka i citatom iz Američkih predavanja Itala Calvina gdje se autor osvrće na svoju knjigu Nevidljivi gradovi u kojoj Marko Polo priča Kublaj-kanu o imaginarnim gradovima. Izrazito poetički, a sada već i citatno svjesna autorica gradi metaforu o pisanju kao „paukovoj mreži“ te se i sama upleće u citatnu mrežu stvarajući „knjigu-mrežu“ (2012: 15; 2016: 16). Oba romana nastala su u citatnome susretu umreženih tekstova kao dovršavanje nedovršene Coleridgeove pjesme i palimpsestno preispisivanje Calvinovih Nevidljivih gradova u novoj priči o Marku Polu i Kublaj-kanu.
Citatna mreža tako je gusta i beskrajna da autorica nije stala na knjizi Vilikon u kojoj Marko Polo priča Kublaj-kanu o nevidljivim folklornim ženama vilama (permutacija Calvinovih „nevidljivih“ gradova) te je preispisuje u citatnome parnjaku Vilijunu, u kojemu Marko Polo priča Kublaj-kanu o stvarnim, tj. vidljivim gradovima na Putu svile. Kao citatni okvir obaju romana autorica je uzela putopis Milijun Marka Pola, a na nekim ga je mjestima, kao što su opisi kanova pogubljenja rođaka Najama, lova i svetkovina, obilno prerađivala i stilski citirala. Vilijun je, poput Aza, prošaran citatnim motima koji uvode u pojedine teme (Biblija, Konfucije, Torquato Tasso itd.), Markovu domovinu simbolizira Pupačićeva pjesma More, a veličanstvo i težinu njegova puta Ujevićeva pjesma Nostalgija svjetlosti.
Calvinovi Nevidljivi gradovi strukturni su okvir i u putopisu Antiatlas. Tu se u malome motivskome segmentu pojavljuje oblik životno realizirane citatnosti. Autorica citira ulomak iz Calvinovih Nevidljivih gradova, gdje autor u svakome gradu uzima za uspomenu bočicu pijeska iz mora, jezera ili rijeka, i zatim u gradovima koje posjećuje i sama uzima bočice pijeska za svoju zbirku pijeska. Citat iz prototeksta (Nevidljivi gradovi) prelazi u autorski tekst (Antiatlas) kao motiv u narativnoj, a kako je riječ o putopisu, i stvarni predmet u autobiografskoj zbilji autoričina osječkoga doma.
U opusu Jasne Horvat brojni su implicitni ili nevidljivi književni citati, teme i motivi koji su pohranjeni u pamćenju kulture (Barthesovi „anonimni“ citati). Premda nema tragova u tekstu, možemo pretpostaviti da je naslov romana Atanor motiviran ne samo znanstvenim i stručnim citatima o alkemičarskoj „kozmičkoj peći“ u predtekstu romana nego i čitanjem Ecova romana Foucaultovo njihalo, u kojemu se termin atanor u različitim kontekstima pojavljuje šest puta. No takvi implicitni citati, koje čitatelji i čitateljice mogu, ali ne moraju otkriti, nisu u opusu Jasne Horvat bitni. Bitni su eksplicitni, obilježeni ili na neki drugi način prepoznatljivi citati.
Za razliku od modernih i avangardnih pjesnika poput Tina Ujevića ili Osipa Mandel'štama, koji svoje citatne susrete skrivaju i duboko šifriraju kao postupak očuđenja tradicionalne književnosti orijentirane na zbilju, književni su citati u Jasne Horvat jasni, sve do točnih bibliografskih podataka kao u znanosti. To je očuđenje umjetnosti znanošću u „postistinsko“ doba kada su uzdrmane tradicionalne i moderne vrijednosti, pa autorica traži oslonac u znanosti i provjerenim istinama kako bi potkrijepila svoje konceptualne aksiome i poučila ili zabavila publiku. Kada je T. S. Eliot u doba modernizma i avangarde poemu Pusta zemlja opskrbio znanstvenim bilješkama o citiranim izvorima, bio je to svjesni postupak otežavanja recepcije – provokacija publike koja ne očekuje znanstvenu citatnost u umjetnosti. Kada Jasna Horvat u doba postmoderne i postmodernizma postupa slično, pa znanstveno oprema svoje književne citate, tu nema nikakve provokacije publike. To je postupak olakšavanja i poticanja recepcije u doba masovnih komunikacija koje traži brze, lake i potpune informacije.
Znanstveni citati. Središnji su tip verbalnih citata u opusu Jasne Horvat citati iz različite stručne i znanstvene literature. To je autentično mjesto znanstvene citatnosti u opusu Jasne Horvat te konceptualnoga citatnog arhiva ostvarenoga prvi put u Auronu, a zatim u Vilikonu, Antiatlasu, Vilijunu i Atanoru. Znanstveni citati, opskrbljeni potpunim ili djelomičnim bibliografskim podatcima, pojavljuju se najčešće u paratekstovima, tvoreći hibridne umjetničko-znanstvene strukture, učene romane i učeni putopis.
Citati iz stručne i znanstvene literature mogu se naći i prije osviještenoga eksperimentiranja s citatnim arhivom. U uvodnome motu romana Az autorica citira knjigu Bele Hamvasa Kršćanstvo i predaja „Nemoguće je bez predaje spoznati bitnu zbilju koja dira u temelje ljudskog života…“ kao semantičku podlogu svoga aksioma o ulozi glagoljice u hrvatskoj kulturnoj tradiciji i konstrukciji nacionalnoga identiteta, u Navodima i napomenama na kraju romana donosi niz citata iz znanstvene i stručne literature koja se tiče glagoljice (Književni leksikon Milivoja Solara, Glagoljsku početnicu Frane Para itd.) te na kraju i Najvažnije izvore iz teme glagoljice s punim bibliografskim podatcima.
Na kraju Bizarija autorica u Kazalu likova opisuje svoje povijesne junake u enciklopedijskome stilu, a u natuknici o Antunu Bernhardu citira ulomak iz stručne knjige, gdje se taj lik spominje, s točnim bibliografskim podatcima o izvoru u fusnoti. Leksikon mitskih žena vila radila je na podlozi stručne literature o slavenskoj mitologiji, navedene u životopisu autorice, koja je vlastiti lik u romanu.
Nastankom prvi, ali kasnije objavljeni roman Alikvot sastoji se od dvije fabularne linije, originalnoga teksta Jasne Horvat o jednome danu junaka Dana (lik iz autobiografskoga konteksta, ime mu je realizacija vremena radnje) i njegova umetnutoga romana o životu Meleka Jaše Dubrovčanina. Priča o tome povijesnom liku, zaljubljeniku u glagoljicu, citatna je realizacija studije Vladimira Mažuranića Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji godine 1480.-1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća (Zagreb: JAZU, 1925). Naslov Mažuranićeve studije, koja je u podlozi romana u romanu, autorica eksplicite navodi u tekstu romana, a u bilješci na kraju romana donosi i faksimil naslovnice Mažuranićeve knjige gdje u Jašinu imenu (izvorno Jaz) vlastitim rukopisom pronalazi glagoljičko slovo Az prije nego što će napisati i objaviti istoimeni roman. Tako njezin prvi objavljeni i za cijeli opus utemeljiteljski roman Az djeluje kao realizacija glagoljičkoga čitanja Mažurnićeve studije i onomastičke jezične igre iz vremena prije Aza.
Znanstveni citati katkad se približuju umjetnosti tako što nemaju potpune bibliografske podatke ili tako što ih autorica svjesno mijenja i njima se igra. Takva je citatna igra zamjena pojmova točke, dužine i kruga u glasovitome Euklidovu postulatu riječima ljubav, mržnja i usamljenost. Svoju citatnu igru u tekstu autorica posvjedočuje u bilješci pod tekstom pravim i potpunim Euklidovim citatom.
Mjesto na kojemu je postao vidljiv autorski model znanstvenolike citatnosti i konceptualnoga citatnog arhiva bile su rubnice u romanu Auron. Knjiga je strukturno podijeljena na romaneskni tekst i rubnice s mnoštvom najrazličitijih citata iz klasičnih izvora i s interneta.
Sve je u Auronu semantička i strukturna realizacija konceptualnog aksioma – zlatnoga reza: i ime glavnoga lika (od lat. aurum – zlato), i njegovo istraživanje koda ljepote, i svi drugi likovi koji su na različite načine motivirani osnovnim aksiomom romana, i struktura sadržaja u dva dijela, manjemu (sadašnja radnja) i većemu (povratak u prošlost do dana rođenja glavnoga lika) u obliku DNK spirale, koja je i sama zlatnorezovska, i naslovnica kao dizajnerski proizvod autorice i likovne urednice. U znatnorezovskome kodu autorica je „krojila“ i izgled stranica u Auronu. Odnos središnjega dijela teksta (veći dio) i rubnica (manji dio), kada ih promatramo zajedno, stoji u omjeru zlatnoga reza, što autorica potvrđuje citatima, parafrazama i matematičkim izračunima na rubnicama romana.
Kao paratekst izdvojen iz narativnoga tkiva romana, koji se rasprostire po stranicama romana i obrubljuje glavni tekst, rubnice su idealno mjesto za razlistavanje znanstvenih citata i znanstvene citatnosti s punim ili skraćenim bibliografskim podatcima. U Auronu rubnice su ispunjene citatima iz znanstvene i stručne literature o znatnome rezu ili one literature koja je toj temi bliska (Zlatni rez Mladena Pejakovića, Tajni kod Priye Hemenway, Povijest ljepote Umberta Eca, Traktat o slikarstvu Leonarda da Vincija i drugi izvori u klasičnome obliku knjiga te brojne internetske poveznice). Ti su citati s jedne strane dokazi o postojanju koda ljepote, potvrde romanesknog aksioma i njegove realizacije u strukturi romana. S druge strane to su vrela dodatnih informacija koje proširuju kulturni obzor čitatelja i upućuju ga na daljnja čitanja, čvorovi na kojima se osnovni tekst umrežuje u carstvo kulturne memorije. U oba slučaja rubnice su prostor citatne igre koja pruža neograničene mogućnosti i autorici i čitateljima. Autorica može citirati i kombinirati najrazličitije izvore, a čitatelji mogu čitati citate, posezati za izvorima ili ih posve ignorirati i pratiti samo narativno tkivo.
Slično je i u Antiatlasu. Autorica na svoja putovanja diljem globusa nosi tri do četiri stručne knjige koje govore o posjećenim mjestima te mnoštvo literature pohranjene na mobitelu i tabletu. Omjer citata po medijskoj vrsti izvora najprije je bio oko šezdeset posto u korist klasičnih knjiga, a što je vrijeme odmicalo, taj se omjer izjednačio ili pretežu digitalni izvori. Tako su i citati napretkom tehnologije i uranjanjem u digitalne izvore postali neiscrpni i uvijek dostupni, a citatnost načelno beskrajna. Sada više nije riječ o jednome citatnom motu kao u Azu ili Vilikonu, nego o mnoštvu citata iz stručne i znanstvene literature, književnosti i filozofije koji u poziciji mota čitatelja uvode u temu i osvjetljuju aksiom putovanja. Kada se tomu dodaju brojni drugi citati (popularnih pjesama, novinskih članaka, elektroničke pošte, razgovora, kuhinjskih recepata i sl.) razasuti po tijelu teksta, dobili smo prvi citatni putopis u hrvatskoj književnosti.
Ono što je zlatni kod u Auronu, a putovanja u Antiatlasu, to je periodni sustav elemenata u Atanoru. U skladu s novim aksiomom mijenja se i tematsko područje znanstvenih citata. Oni sada potječu iz djela i autora koji neposredno tematiziraju kemiju i periodni sustav elemenata ili doprinose njihovu razumijevanju, poput Platona, Einsteina, Ruđera Boškovića, Theodora Graya itd. sve do panzofije Billa Brysona u knjizi Kratka povijest gotovo svega. U tim je djelima riječ o edukativnoj znanstvenoj citatnosti koja proširuje informacije o autoričinim aksiomima na kojima su oni građeni. Znanstveni citati razasuti po rubnicama romana Auron i Atanor te po tijelu Antiatlasa oblik su umjetničke argumentacije u konceptualnoj poetici Jasne Horvat i središnji verbalni oblik citatnosti koji njezine romane čini učenim enciklopedijskim romanima, a putopis Antiatlas obrazovnim citatnim putopisom. Rubnice u Auronu i Atanoru s mnoštvom znanstvenih i drugih vrsta citata, kao i tijelo Antiatlasa, oblik su citatnoga arhiva u klasičnome obliku tiskane knjige, koji će se proširiti do nesagledivih granica u digitalnoj citatnosti Vilijuna i Atanora.
Popularno-kulturni citati.
Naziv popularno-kulturni citati obuhvaća citate koji su preuzeti iz popularne kulture, bilo da je riječ o tradicionalnome obliku pučke književnosti bilo o suvremenoj popularnoj i masovnoj kulturi na kojemu god području (novinski citati, popularne pjesme, kuhinjski recepti, grafiti i sl.). Pojavljuju se i u tekstu i na rubnicama. U Auronu citirani su nazivi poznatih marka parfema „Cacharel Anais Anais, Chanel Chance (klasični), Chanel Nº5 Eau Premiere, Chanel Mademoiselle, Dior Addict (…)“ (2011: 66), recept pašticade iz Omiša (isto: 129), popularna pjesma Vila Velebita, novinski citat o krađi aureole s kipa sv. Marka na Šibenskoj katedrali itd.
U Antiatlasu autorica je stalno priključena na internet i mobitel, sluša radio i zapisuje niz poslovica iz Shakespeareovih djela (2014b: 127-128), prevodi s engleskoga iz brošure Turkis Airlains kuhinjske recepte (isto: 130) i prenosi novinsku vijest o ubojstvu Osama Bin Ladena (isto: 173). Jedinice u vilinskome lekskonu u Vilikonu prošarane su citatima iz pučke lirike u tekstu, a u motima citatima poslovica i pučke lirike. U Alikvotu autorica citira sarajevski grafit, do kojega je došla preko interneta. Citat je parafraza pučke pjesme „Drumovi će poželjet Turaka, / al' Turaka više biti neće“:
Poželjet će drumovi budala
al' budala više biti neće.
I dugo će plakati za njima
ojađena zemlja i drveće.
(Horvat, 2014a: 75)
Razgovorni citati. Razgovorni se citati odnose na autobiografski kontekst i preuzeti su iz usmene ili pisane komunikacije. To su verbalni faktocitati. Pojavljuju se u obliku svakodnevnih izraza prepisanih iz zbilje, u obliku zapisa skinutih s digitalnih uređaja i u obliku osobne elektroničke pošte. Kao svjesni postupak razgovorni se citati pojavljuju u Antiatlasu i Atanoru. Autorica donosi u Antiatlasu elektronička pisma svojih prijateljica i majke, u zrakoplovu na putu za Brazil nad ekvatorom „skida“ s vrpce razgovor s fizičarkom Željkom Fuchs o svemiru, magnetizmu i ekvatoru, snimljen u hotelu Palace (2014b: 367-371) i obilno citira svoje roditelje u Atanoru kao nositelje kemijskih elemenata. Takvi citati s jedne strane osvjetljuju realnu zbilju u putopisu i autobiografski kontekst romana, a s druge doprinose ukupnoj citatnoj enciklopediji golemoga semantičkog i semiotičkog univerzuma u kojoj jednaku važnost imaju citati kanonskih autoriteta kao i svakodnevni razgovori iz autoričina životnog okruženja.
Autocitati
Autocitati u opusu Jasne Horvat posebno su razgranano područje, pa se može govoriti o sveubuhvatnom fenomenu autocitatnosti u književnosti, znanosti i zbilji. Autocitati su takvi citati u kojima je prototekst, iz kojega potječe citat, vlastiti tekst. U širemu smislu autocitati su provodni motivi („lajtmotivi“) i teme koje se protežu kroz autorski tekst ili opus. U užemu smislu autocitati su veće ili manje jedinice iz jednoga vlastitog teksta doslovno prenesene u drugi vlastiti tekst. Iz vizure autorove uključenosti u proces citiranja samoga sebe autocitati mogu biti nesvjesni ili slučajni i svjesni ili konstruktivni.
U opusu Jasne Horvat riječ je u svjesnim, konstruktivnim autocitatima na svim razinama djela i biografije, od književnih autocitata (citiranje same sebe u vlastitim romanima) do znanstvenih autocitata (citiranje same sebe u vlastitim ili kolektivnim znanstvenim tekstovima) i stvarnosnih autocitata ili autofaktocitata (citiranje same sebe u zbilji). Autorica je, i kao znanstvenica i kao umjetnica, zamislila sveobuhvatni opus utemeljen u ontološkome jedinstvu znaka i predmeta, riječi i svijeta, pisma i opisanoga, pojedinca i kulture, označenoga i označitelja. Autocitati i autocitatnost jedna su od strategija izgradnje takvoga univerzalnoga semiotičkog kozmosa – igra vlastitim opusom u kojemu se taj opus autocitnošću stalno obnavlja, učvršćuje, širi i dograđuje sve do stapanja s vlastitom profesijom i granom kreativne industrije kojom se autorica znanstveno bavi.
Autocitati i autocitatnost pojavljuju se u djelu i životu osječke profesorice ekonomije na svim razinama. To mogu biti pojedini motivi, primjerice – motiv prisluškivanja u Vilikonu i u njegovu parnjaku Vilijunu te u Atanoru u kojemu je glavni junak – vodik (ujedno i autoričin otac Vatroslav Pero Horvat) djelatnik tajne službe i provodi „mjere“ tajnoga nadzora nad elementom helijem – autoričinom prijateljicom i znanstvenicom Sunčicom Davorkom Završnik. Takav je autocitatni motiv igra toposom svoga identiteta, riječju OS-ijek u Bizariju i Atanoru, oko kojega se autorica i njezini likovi vrte kao oko vlastite osi: „Osijek i osmijeh osi su u kojima se susreću osebujnost i osobnost. (…) Njegovo ime podsjeća da je os. Osmijeh. Oseka. Osoba, Osvrt. Ostanak.“ (Horvat, 2017: 157)
Najčešći i za sam opus najvažniji aksiom glagoljice stalni je autocitatni motiv ne samo u autoričinim književnim tekstovima nego i u znanstvenim raspravama te napokon u stvarnome životu kao opredmećeni simbol u projektima kreativne industrije. Motiv glagoljice u književnim se tekstovima često pojavljuje u sklopu autoreferencijalnoga okvira, kada autorica opisuje i tumači vlastite aksiome ili procedure. Već u epistolarnome romanu Pismo u pismu (2008), koji još ne pripada u autorsku konceptualnu poetiku, autorica često spominje glagoljicu, kojom „gnjavi studente ekonomije“, piše razglednicu na glagoljici te je najavljuje kao temu svoga budućega romana Az. Stranice Aurona ispunjene su citatima iz stručnih knjiga i rasprava o glagoljici i Baščanskoj ploči kao potvrde zlatnoga koda ljepote. U putopisu Antiatlas glagoljica se pojavljuje kao motiv na brojnim stranicama, a putovanje na otok Krk, gdje se nalazi Baščanska ploča pisana glagoljicom, prigoda je za autoričinu mini-studiju o glagoljici.
Kao autocitatni motiv glagoljica prelazi iz umjetničke preokupacije u znanstvenu djelatnost Jasne Horvat. Kako bi još više učvrstila, obrazložila, dokazala i znanstveno utemeljila svoj ishodišni aksiom slova i pisma te vlastito djelo povezala s kreativnom industrijom kojom se profesionalno bavi, autorica se iz književnice presvlači u ruho znanstvenice i u suautorskim radovima piše znanstvene studije o glagoljici i vlastitoj konceptualnoj poetici te svoj opus, po pravilima znanstvenoga diskursa, ovjerovljuje autocitatima iz Aza i drugih djela. Takve su znanstvene samoanalize s citatima iz vlastitih djela prisutne, primjerice, u knjizi s Nives Tomašević Nevidljivo nakladništvo (2013) te u suautorskim raspravama i člancima s Milicom Lukić (2013), Stanislavom Marjanovićem (2017), Nives Tomašević, Ivanom Ljevak Lebeda (2017), Josipom Mijoč i dr.
Ali ni tu nije kraj autocitatnosti Jasne Horvat. Svoj utemeljiteljski aksiom slova i pisma iz romana AZ Jasna Horvat prenosi iz književnosti u svakodnevni život i pretvara glagoljicu u ikonu kreativne industrije. Autorica Aza i glagoljičkoga aksioma u Osijeku je 2015. u suradnji s Josipom Mijoč pokrenula popularizacijski simpozij kreativne industrije Kreativna riznica. Projekt je dobio Državnu nagradu za znanost 2016. u kategoriji popularizacije znanosti. Uz Jasnu Horvat dobitnici su nagrade njezini najbliži suradnici Josipa Mijoč, Ana Zrnić i Vladimir Cini. U sklopu toga projekta dvorane i hodnici matičnoga Ekonomskog fakulteta ukrašeni su muralima meandrirane glagoljice kao znakom hrvatskoga kulturnog identiteta i podsjetnikom na glasovite meandre Osječanina Julija Knifera. Bila je to realizacija autocitatnosti Jasne Horvat u stvarnome životu, ikonopis glagoljice dostupan studentima i posjetiteljima fakulteta kao proizvod kreativne industrije potaknute konceptualnom umjetnošću začetnice projekta koja spaja umjetnost i društvenu odgovornost, semiotiku i ontologiju, pa joj nije strano ni citiranje vlastite umjetnosti u životu. Tako je aksiom glagoljice, ovjeren u romanu Az biblijskim citatima, prešao korice knjige i postao realizirani autocitat: faktocitat u svakodnevnome životu autoričina grada.
Kratak izlet u sveobuhvatnu autocitatnost Jasne Horvat završit ćemo pogledom na romane parnjake Vilikon i Vilijun. Iz vizure citatnosti Vilijun je autocitatni brat Vilikona. Okvirna priča o Marku Polu i Kublaj-kanu u Vilijunu ista je kao i u Vilikonu. Oko pedeset posto Vilijuna pravi je i potpuni autocitat Vilikona, uz manje izmjene koje su bile potrebne kako bi se pričom popratile leksikonske natuknice drugoga sadržaja – ne više vila, nego gradova i kultura na Putu svile. Međutim, kao ni u drugim primjerima autocitatnosti, takvo citiranje sebe same, svojih aksioma, motiva, pa i cijelih tekstova, ne znači ponavljanje ni prepisivanje, nego obnavljanje i preispisivanje, novu kreaciju istih počela u beskrajnoj semiotičkoj igri. Zamjenom vilinskoga leksikona leksikonskim natuknicama o Putu svile te osobito uvođenjem QR kodova, Vilijun je postao novo autorsko djelo nastalo citatnom permutacijom vlastitoga prethodnog djela. Vilikon je smireniji, tradicionalniji, utemeljen u folklornoj baštini; Vilijun je dinamičniji, nov i otkrivalački, prvi hrvatski digitalni roman-igračka.
Intermedijalni citati
O intermedijalnim citatima u književnosti govorimo kada su prototekst, iz kojega potječu citati, drugi umjetnički mediji (slike, fotografije, notni zapisi, filmovi) ili neverbalni znakovi (sheme, tablice i sl.). Opus Jasne Horvat u cjelini je obilježen intermedijalnošću – prošaran je različitim likovnim prilozima, od autoričinih vlastitih crteža do brojnih fotografija, grafikona, shema i napokon QR kodova. Izvornoj intermedijalnosti pripadaju vlastiti crteži, a citatnoj intermedijalnosti likovna građa iz različitih izvora. Kada su likovni prilozi preuzeti iz drugih izvora, riječ je o intermedijalnim citatima, a kada autorica svoje vlastite crteže, sheme i filmove vezane uz tekst, koje snima s Josipom Mijoč i suradnicima Instituta Andizet, prenosi ili permutira u različitim kontekstima, riječ o intermedijalnim autocitatima.
...