Za putovanja smo se opremali tehnologijom 21. stoljeća kao i informacijama iz drevnih putopisa o danas nepostojećim postojbinama „dobrih divljaka“, „neistraženih predjela“ i utopijskog Raja.

Karte se ne otvaraju prije igre.

O napisanom ne bi trebalo progovarati dok ne postane odigrano – pročitano.

Premda dogradiva i složiva, ovakva lingvističko-matematička igra okončavala se s onoliko ishoda koliko je puta zaigrana.

Učinci nekih ludosti, nemudrosti, do sada su uspijevali nemoguće, čak i pomaknuti putanju planeta.

Dijeljenje i primanje, bitne odlike postojanja, nerijetko su uvjetovane taštinom i pokojom emocijom.

Takvi nas razgovori odvode u zamišljanja svjetova do čijih frekvencija ne dospijevamo doprijeti razumom ili u putovanje poput ovoga.

U igri, ne odaju se aduti.

Razlog je jednostavan, tekst je vrsta igre.

Ipak, sve što je mudro nije uvijek i dobro.

Čemu dijeljenje, zašto bez ostatka?

Ljubavi, strasti i zatravljenosti rađaju se i umiru, taština ih preživljava i u preživljavanju navodi na primanja i davanja.