Vraćam ti se
Dravuse
uvijek iznova
tebi, Osijeku,
našim potomcima.

Umjetnost svojom jedinstvenom nesavršenosti stvara želju za poistovjećivanjem i žudnju za posjedovanjem.

Putovati znači napustiti svakodnevicu, privremeno se odijeliti od posjeda i uobičajenog okružja.

U njih su ucrtani naši profili iz prostora nadsvjesnog, vizije onakvih kakvima smo mogli ili željeli biti.

Putujući, nesavršeni se pojedinac spaja s prostorom, poistovjećuje se s odredištem i nepoznatim sobom.

Svako putovanje, čak i ono brižljivo planirano ili (na)vođeno, osim umijeća putovanja, odlikuje neizvjesnost, opasnost i rizik.

Zagrljeni u Osječkom polju
mi smo grad
Dravus i Tihe
ars meandrum
onda i sad.

Naši pojedinačni životi također su umjetnosti – jedinstvene u nesavršenosti, žedne postojanja, razumijevanja i bjegova od svakodnevnog u koje nas odvode putovanja.

Odredišta o kojima maštamo snovi su o nama samima.

Putovanje je mitski poziv na suočavanje s neizvjesnim, s onim nepotvrđenim u vlastitu biću.

Tako se u putovanju jedinstvena nesavršenost putnika vođena njegovim prirođenim i stečenim vještinama upušta u neočekivane izazove te su putovanja time svojevrsna umjetnost.

Što je putovanje opasnije, to su snažniji njegovi arhetipski impulsi kao i poistovjećivanja s mitskom ulogom putnika.