Konstantinovo pismo u sebi sadrži i druge skrivene poruke.

Ovaj rukopis slijedi Konstantinova slova.

Čitati o samome sebi može biti atraktivno jedino ako ne postoje neugodna iznenađenja.

Kada bih govorio o sebi, pripovjedače bih rasporedio onako kako su petrarkisti raspoređivali stihove, po pravilu zlatnog reza.

Uspoređivao bi se, mjerkao svoju udaljenost od svega što mene čini Auronom i pitao se tko je od nas dvojice napredniji.

Telefonski razgovori zahtijevaju vidovnjačke sposobnosti: jaku intuiciju ili barem snažnu maštovitost.

Ipak, prvih devet slova posve su jasna smjernica što poručiti samome sebi kada ponestane odgovora na pitanje tko sam ja.

„Az“ se obraća onim čitateljima koji se pitaju: Tko sam ja? Oduvijek. Zauvijek.

Ako o meni već mora nešto biti zapisano, najradije bih sam bio taj koji bi govorio o sebi uz one koji su slijepi od ljubavi, naravno – prema meni.

Takvim upoznavanjem čitatelj na koncu ne bi razmišljao o meni, nego o sebi.

Je li moj život opisan u ovoj knjizi univerzalan ili je univerzalan čitatelj, a ja sam, kao i glasovi koji me opisuju, pomaknut i nesvakodnevan?!

Kako je itko ikome mogao biti važan na tolikoj udaljenosti?