Rijeke su njegov medij za pretvorbe, dolaske, osvajanja i odlaske.

Loveći ih, gradim im domove jer i zvijerima su potrebna utočišta.

Poriv za čuvanjem zbilje izvodio ga je u stvaralačka stanja udaljena od svega onoga što je želio zadržati i očuvati.

Prikrivanjem svojih različitosti Ahorion ih je dodatno naglašavao.

Usamljeništvo neće teško padati Ahorionu jer on nikada nije sâm – njemu se vraćaju zvukovi koje je odaslao nedavno, ali i oni koje je otposlao još u ranoj mladosti.

Ahorionov glas bio je njegov ukras, a njegovi odstajali glasovi bili su mu saveznici s vijestima o udaljenim mjestima na koja će se Ahorion tek otputiti.

Izgubljeni zvukovi, izgubljene su duše.

Danas bi Ahoriona nazivali multimedijskim umjetnikom koji zbilju lovi slikom, zvukom, pokretom i mirisom.

Pohranjujući ga za budućnost, Ahorion je mijenjao svijet u kojemu je živio.

Jedino je netko posve drugačiji mogao pronaći ono za čime svi tragaju, ali ne uspijevaju pronaći.

Tada je na dar primio bijeloga konja s kojim će se zbližiti kako bi postali jedno tijelo i jedna duša.

U njima su bile vizije ljudi i predjela, budućnosti orionskoga plemena, predviđanja i proricanja.