Posljednji put prisluškujem Marka Emilija Pola i Kublaj-kana za njihove šetnje Zelenim brdom.

Dok sam mu predavala zbirku koja je sada pred vama, Marko je mislio da sanja – sebe, mene i Kublaj-kana.

Tko vile susretne, mudro mu je ukazati im čast jer mu je susret s vilom i susret sa Srećom.

Za razliku od ostalih dragocjenosti, jednom baštinjena putovanja ne mogu se izložiti niti darovati pa tako trajno ostaju u posjedu svojih putnika.

Moja putnička maštanja započinju zamišljanjem sreće koja bi mi se dogodila pri otkrivanju do sada neotkrivenog predjela ili atlasa.

I premda se za putovanja pripremam, ona su za mene bila i ostala čudo u kojemu je neobjašnjivo sve: izbor odredišta, vještina kojom pakiram putne torbe, ja sama takva kakva jesam, B. kao moj suputnik, ali i svi ostali koje susrećemo upoznajući kroz njih ponajprije nas same, a zatim i mi izmijenjeni u povratku u odnosu na nas kakvi smo bili u polasku.

Razgovore sam im zapisivala od samoga početka i ovu šetnju iskoristila sam da o svojim zapisima izvijestim i samog Marka.

O vilama se ne zna mnogo toga, ali svima je znano da su vile ondje gdje je sreća.

Vile su i želje djevojke.

Na putovanjima putnici maštaju i o sebi samima, ali ne onakvima kakvi uobičajeno jesu, nego o sebi kao o vlastitim iznenađenjima njih samih.

Budući da svoj izmaštani atlas još uvijek nisam pronašla, prisiljena sam putovati „zapravo“.

Suputnici su ujedno i suvlasnici mojih putovanja i mi ih, naša zajednička putovanja, ne možemo predati nikome drugom u vlasništvo.