To bi željela geometrizirati – sustavnu i promišljenu strukturu teksta.

Moja maštovitost zakazala je zbog nedostatka hrabrosti.

Poveznica knjige i osobe koja ju čita nalazi se već u samom izboru knjige: odrednici njezina žanra, naslova, spisateljskoga stila pa i samoga autora. Posebne spojnice čine citati koje čitatelji izdvajaju. Svaki izdvojen citat upućuje na onaj dio teksta u kojemu je čitatelj junak toga teksta. Prepoznati se u tekstu znači živjeti u tekstu koji je napisan upravo o tebi – čitatelju, junaku.

Uvijek je sve povezano, samo je pitanje što je kome poznato.

Tvoje je pisanje kao alkohol: u njemu nema vode. Zato te i razumiju oni koji žele biti (o)pijani.

U ovoj priči glavni je junak Vatroslav Pero Horvat. On ne pamti roditelje i u vlastitu je svijetu ono što je svemiru vodik – element koji se susreće posvuda, ali u malim količinama.

Nomadom je postao onda kada je o omjeru ljepote počeo razmišljati kao o ljubavnom odnosu između dvaju dijelova u kojem se suprotnosti privlače upravo magičnom snagom, a isti omjer jednako gospodari i arhitekturom i prirodom.

Uvijek se nešto radi po prvi put. Po prvi put se rađamo. Samo jedanput i umiremo.

Spavaća mu je soba postala knjižnicom, pa mu se događaju buđenja u kojima je umoran zbog svega onoga što piše u knjigama oko njega. Doista, činilo mu se da ga noću napadaju i pisci i junaci te da biraju noćno doba zato što je tada bez načina da se obrani.

Ozana Nada Horvat pjesnikinja je i izražava se riječima. Njezine su pjesme izravni prijenosnici čuvstava koje u njoj pobuđuju ljudi i priroda. Dok je u stanju pjesničkoga zanosa, oči su joj suhe, premda su joj osjetila uznemirena, i u stanju je povišene temperature. Tek kada ju pjesnički zanos mine i kada pjesme čita u sebi ili ih naglas izgovara, tada je čitateljski ganuta. Ta dva zanosa – čitateljski i stvarateljski – Ozana Nada Horvat ne poistovjećuje. Kada je pjesnik, tada je kozmos. Kada je poezijom obuzet čitatelj, tada je otisak u koji je kozmos upisao svoje ime.

Usmjerimo li se samo na tijela, iz vidokruga nam nestaju zvijezde, snovi i ljubavi, pogonska goriva naših „atanora“ u kojima se grijemo i podgrijavamo od rođenja do smrti. Iz vidokruga nam nestaju i nastojanja naših predaka da proniknu u tajnu svijeta.

Ostavljao je dojam kao da se nikada neće vratiti, ali i kao da će ga sve što mu pripada uvijek dočekati.