Motreći ju, sve mu je postalo zanimljivo. Čak i ono što je najteže: živjeti vlastiti život.

Knjiga je kotač i ima vlastiti život, jednako kao što je i život kotač koji se uvrće u vlastitu knjigu.

Uz kozmogonijske stihove Vatroslav Pero Horvat vraća se u svoje prirodno stanište, aktivan je primatelj i davatelj kozmičkoga zračenja. On je vodik i unatoč tome on je zraka, ali i snop zraka. Vatroslav Pero Horvat čitatelj je signala, a time i pjesnik čije su tijelo, misao i duša zbirka otisnutih kozmičkih sila.

U Vatikanu se čuva rukopis Speculum veritatis u kojemu se nalazi slika na kojoj Merkur u jednoj ruci drži telum passionis, a drugom rukom okreće kotač s osam podjeljaka. Kotač je to koji označava proces, a dijelovi kotača prikazuju ključne sastavnice procesa: smjene godišnjih doba, ciklike i sezone. Kotač, taj omiljeni simbol alkemije, jednom pokrenut okreće se milenijima i okretat će se i nadalje. U njegovu je okretanju sadržana kružnost procesa, uzlijetanje i slijetanje, cikličnost i kruženje, silazak Boga k čovjeku i uzdizanje čovjeka k Bogu, tu su kreposti i poroci te snage i slabosti.

Trokut oko kojega se okreće ljudsko postojanje Ozana Nada Horvat naziva transgeneracijskim trokutom čije su ključne točke: predci, roditelji i djeca. U osječkom Parku kralja Držislava šezdesetih je godina postavljena skulptura Majka i dijete umjetnika Stjepana Brlošića. Ozana Nada Horvat svaki put kada prolazi parkom susreće se sa skulpturom i razmišlja o sjedećoj majci koja na koljenima drži uspravljeno dijete. Spojeni čvrstim stiskom ruku i uperenih pogleda jedno u drugoga, majka i dijete svijet su za sebe. U skulpturi oni su doista sami, ali kako je umjetnik za izradu njihovih tijela rabio aluminij, metal koji poput srebra stvara torzijska, refleksijska polja, na pojedinim mjestima skulpture stvara se dojam zrcala, a iz tijela majke i djeteta na takvim zrcalnim mjestima, reflektiraju svi oni kojih u tom trenutku nema – očevi, braće i sestre, bake i djedovi, predci.

Tiskane knjige, novine, pa čak i razglednice, oglasi i osmrtnice za Sunčicu Davorku Završnik u sebi posjeduju snažnu melankoliju. Sve su to predmeti što umnažaju riječi koje posijane pisanjem klijaju u ljudskim duhovima i izrastaju u vlastite živote.

Prihvati li se mogućnost da i književnost izgrađuje sustav, tada je okruženje književnoga lika mreža, a sam književnik lik pojedinac je koji je pokrenuo kotač odnosno sustav.

Prostor pjesme kozmička je plazma, a glasovi uklesani u riječi i stihove spomenici su zajedničkim zračenjima jednoga sa samim sobom i jednoga s mnogima.

Atanor je knjiga igračka. Nije ga potrebno čitati po određenom pravilu, a opet, moguće je slijediti periodni sustav elemenata i prateći orbitale ili periode otkrivati u njih upisani model svemira.

Hram je prostor koji okuplja one koji traže duhovno utočište, ali je i prostor posredovanja između tri svijeta – neba, zemlje i ponora. Ako je nebo prostor duha, a zemlja prostor duše, tada se podzemni svijet nameće kao prostor tijela. Ljudska tijela ukapaju se u zemlju nakon što su život provela na ovomu svijetu stremeći ka „nebu“. Njihov dolazak i odlazak s ovoga svijeta posvećuje se u hramu te je hram medij za posredovanje svjetovima u koja dolazimo, napuštamo ih i naposljetku im se vraćamo.

Novo je doba donijelo mogućnost da svatko od nas postane svojevrsni posvećenik i da jednostavno izađe iz vlastitog života izmještanjem u mrežu i ekran.

Pojačano pamćenje uzrokovano uporabom olova, suprotno očekivanju, melankoliju nije umanjilo, već ju je osnažilo i cjelokupni planet zarazio se tom bolešću pisaca i umjetnika. Time se potvrdila čudesna težina olova koju su zamijetili još alkemičari i zbog koje im je olovo postalo važnim sastojkom u pokušajima proizvodnje zlata.