Slovo koje kodira svijet, razgovor za časopis #samokulturno
Udruga PARTWISH iz Osijeka objavila je u listopadu 2026. drugi broj elektroničkoga časopisa za kulturu i umjetnost #samokulturno. Tema je broja riječ, a na stranicama 32–41 objavljen je opsežan razgovor s Jasnom Horvat.
Dvadeset i četiri pitanja obuhvaćaju prva čitanja i dnevnike snova, ekonomiju i statistiku, oulipovsku poetiku ograničenja, glagoljicu, slovo i riječ te knjigu Ars Akademium. Odgovor na pitanje o jednoj riječi koja sažima život i opus glasi igra.
Razgovor je dostupan u izvornom prijelomu časopisa za listanje, u PDF obliku za preuzimanje i u cjelovitom tekstu niže.
Razgovor
Tko je bila Jasna Horvat prije nego što je postala književnica, profesorica i istraživačica?
Promatračica zbiljnoga svijeta s utočištem u fikcijskom.
Što ste kao djevojčica najviše voljeli čitati, zamišljati ili istraživati?
Pričanje cvrčka moreplovca Palme Katalinić bila mi je jedna od omiljenih knjiga. Među omiljenima su Kroz pustinju i prašumu Henryka Sienkiewicza, Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla i Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren, svi naslovi Julesa Vernea, Ivana Kušana, Mate Lovraka i Ivane Brlić Mažuranić. Za razliku od mitologije i basni kojima sam se redovito vraćala, bajke nikada nisam voljela. U njima mi je smetala naglašena stilizacija stvarnosti i patetika. Od stvarnosti sam, očito, radije bježala u mit nego u bajku.
Kada ste prvi put osjetili da pisanje za vas nije samo interes, nego prostor u kojem možete misliti i stvarati?
Čim sam naučila pisati, počela sam voditi dnevnik. Bili su to tomovi bilježaka koje bih danas nazvala vježbalištem života. U dnevnicima sam često mijenjala činjenice u ono što sam željela, umjesto onoga što se doista dogodilo. Kasnije, u srednjoj školi, posebno sam vodila dnevnike snova. Ponekad bi mi trebalo nekoliko sati da ih zabilježim tako da oblikuju zaokruženu cjelinu.
Studirali ste na Ekonomskom fakultetu, a ujedno razvili književni opus koji povezuje i znanost, i umjetnost, mitologiju i kulturnu baštinu. Kada ste shvatili da te svjetove ne želite razdvajati?
Nakon što sam doktorirala, shvatila sam da različite svjetove ne umijem razdvajati. Pisanjem dnevnika vježbala sam suradnju unutarnjih glasova. Točno kao u snovima, i u zbilji sam uočavala da se usred življenja jedne uloge pronalazim na vrhuncu zapleta neke druge. Rasplete je ponekad bolje iznosila ona uloga na koju se zaplet izravno ne odnosi. Drugim riječima, nisam odustajala od nekoliko različitih svjetova. Nisu uvijek svi svjetovi i sve uloge bili jednako intenzivni, ali su se s vremenom međusobno pomirili.
Što vam je područje ekonomije donijelo u književni rad – preciznost, sustavnost, sposobnost povezivanja ili drukčiji pogled na ljudsko biće i društvo?
Ekonomija mi je ponajprije donijela pogled na način na koji ljudska vrsta organizira samu sebe. Ekonomiju držim kraljicom društvenih znanosti upravo zato što njezino kraljevstvo obuhvaća odnose, razmjenu, moć, odluke i posljedice. Statistika, koja mi je bila uže usmjerenje, dodatno me poučila opažati na prvi pogled neuočljiva obilježja, svojstva i njihove intenzitete. Ekonomija me tako pozvala u dubinu ljudske egzistencije i uputila u materijalističku filozofiju uljudbe kojom, paradoksalno, upravlja nematerijalistički imperativ. U taj imperativ ubrajam suvremeni postmaterijalistički svjetonazor, ali i nevidljive spone koje grade politika, diplomacija, sustavi moći, vjera, znanje i tehnologija.
Kako uopće počinje rad na vašoj knjizi: pojavom jedne riječi, slike, pitanja, povijesne osobe ili šireg koncepta?
Prije ulaženja u područje statistike pisala sam postmodernističkim stilom. Dubravka Oraić Tolić takav je stil označila ‚ženskom postmodernom‘. Međutim, statistika me povela prema oulipovskom narativu, odnosno pisanju u kojemu se tekst gradi prema unaprijed postavljenim ograničenjima. Nakon što me određena tema ‚opsjedne‘, ponajprije gradim ograničenja kojima je zadržavam unutar temom određene ikoničke arhitekture. Kod OSvojskog riječ je o šahu i kartama kojih je ograničen broj. Taj ograničeni broj uvjetuje junake, njihove odnose i motive. Da bih mogla primijeniti poetiku ograničenja, prethodno istražujem i upoznajem konstrukt kojim se bavim. Takav pristup zahtijeva vrijeme, matrice za različite dimenzije teksta, a zatim i metasintezu pojedinih analitičkih slojeva. Kasnije sam otkrila da je Ada Lovelace, jedna od preteča računalnoga mišljenja, govorila o poetičkoj znanosti. Nenamjerno sam gradila takav znanstveno-poetički opus. Ili, opus poetičke znanosti.
Dogodi li vam se da vas neka ideja pronađe u snu, slučajnom razgovoru ili nekom naizgled nevažnom prizoru?
Nije postojao tekst kojega nisam oblikovala u snu. Rješenja cijelih poglavlja ili likova također sam doživljavala u snovima. Vrijeme pisanja razlikuje se od vremena nepisanja. To su dva posve različita načina života. Kod mene pripreme za pisanje traju sve dok ovladavam građom. Onoga trenutka kada s uređenom građom odlazim na gradilište novoga teksta, prestajem biti ona koja jesam. Takva podvojenost magnetski privlači teme, motive i prizore povezane s tekstom. Neovisno o tome je li riječ o budnom ili oniričkom stanju, zbilja i fikcija zamjenjuju svoje tradicionalne uloge. Nakon što predam rukopis, sat pomičem unaprijed jer moj se stvarnosni sat zaustavlja u trenutku započinjanja pisanja.
Koliko unaprijed znate kamo će vas knjiga odvesti, a koliko toga otkrijete tek tijekom pisanja?
S obzirom na to da polazim od čvrste arhitekture i istražene građe, prostor za iznenađenja unaprijed je sužen. Likovi, međutim, znaju načiniti obrat. Likove uvodim kao činjenično utemeljene ili kao fikcijske junake, pri čemu fikcijskima nadomještam nedostatak građe. Ono u što će se likovi do kraja oblikovati nerijetko nadilazi unaprijed zamišljene dosege. Književni likovi poštuju arhitekturu cjeline, a ipak znadu prekoračiti granice koje sam im prvotno postavila i prenijeti podsvjesni uteg koji nosim. Tu autocenzura gubi snagu. Otimanja junaka nadilaze kočnice i dijelom su autobiografskih impulsa.
Jeste li tijekom istraživanja ikada pronašli podatak, priču ili osobu koja je potpuno promijenila smjer rukopisa?
Redovito. Književnost i statistika naučile su me da su pretpostavke ključ privida. Zanimljivo je da takvih privida, poteklih iz pretpostavki ili predviđanja, ima gotovo onoliko koliko je glava na ovom planetu. Jedan je takav podatak uvjetovao da Vilikon dobije svoga parnjaka Vilijun. Nakon što sam 2012. objavila Vilikon, roman posvećen Marku Polu, tema Puta svile 2015. snažno se aktualizirala. Roman namijenjen kineskom tržištu pokazao se hermetičnim za kulturni i čitateljski kontekst kojemu je bio namijenjen. Iz toga je 2016. nastao Vilijun, svojevrsni parnjak Vilikonu i odgovor na drukčiji kulturni kontekst. Kaleidoskopski iskrivljenoj slici svijeta nema kraja ni nakon dovršetka rukopisa. Pitanje je samo što se novo nametnulo kao opsjena. Zbilja se mijenja silnom brzinom, a povijest se neprestance iznova tumači i prenosi izmijenjena. Slike kojima smo okruženi neprestano se mijenjaju, a tako i mi u njima.
Kako odlučujete što će ući u knjigu, a što će ostati izvan nje, čak i kada vam je istraživački vrlo važno?
Urednica Nives Tomašević zaslužna je za uredničko oblikovanje većine mojih fikcijskih i znanstvenih monografija. Dobro se poznajemo, prijateljice smo i izvan rada, a to mi puno znači. Vjerujem Nivesinoj prosudbi kojom je do sada spasila brojne moje tekstove od pretjerane apstrakcije i zagušenosti. Osim Nives, tekst se ponekad i sam sažima. Kada bih imala danas stroj za prebrojavanje odbačenih slova i riječi, njima bi vjerojatno bila ispunjena cijela jedna otpadna galaksija.
Vaši su romani zaista specifični, posebni zbog svoje dubine i slojevitosti te zahtijevaju pažljivog čitatelja. Pišete li najprije za sebe, za idealnog čitatelja ili za temu koju smatrate važnom sačuvati?
Pišem ponajprije za junake kojima su tekstovi posvećeni. Moj dijalog s junacima-likovima traje i nakon objavljivanja rukopisa jer im se i dalje obraćam u sebi. Takav poriv mogu objasniti jedino činjenicom da je pisanje za mene doista odlazak u neki drugi svijet, a ne na tržište ili u knjižare. Nijedan tekst nisam pisala razmišljajući o posljedicama. Zato još jednom zahvaljujem Nives što podržava takav, marketinški nepopularan odnos prema tekstu.
Što za vas znači riječ u književnosti: početak priče, nositelj značenja, zvuk, znak ili prostor za višestruka tumačenja?
Riječ je za mene najmanja arhitektura teksta. Točno kao u glagoljici koja jednim pismovnim znakom objedinjuje slovo, broj i simbol, za mene je tekst dovršen tek kada postane ikonički, kada i njegov oblik sudjeluje u prenošenju značenja. Ikonički tekst cijelim svojim bićem objedinjuje narativ, arhitektonski ga prenosi u konstrukciji teksta, prostorno prati njegovu idejnu logiku i nužno posjeduje zvučnost, odnosno poetiku. Roman Az, primjerice, konstruiran je po glagoljičnom poretku znakova. Tako je svako poglavlje jedan glagoljični znak, a ujedno i dio životopisa svetog Konstantina Ćirila, autora glagoljice. Primjer glagoljice pokazuje da jedan znak može ponijeti i prenijeti cijeli niz poruka. Prenese li se takva sposobnost na tekst, riječ je o komunikacijskom međuplanetarnom ciklotronu. Jedino je pitanje koliko se autor usuđuje upustiti u iskorištavanje narativa da bi konstruirao svjetove koji nadilaze narativne linije.
Može li jedna riječ promijeniti značenje cijelog teksta?
Jedno slovo mijenja sve. Dat ću primjer romana OSvojski, čiji naslov povezuje ime Savojski i Osijek. Savojski je osvajao, sudjelovao u preobrazbi Osijeka i u mojoj književnoj konstrukciji postao Osječaninom. U želji da pošaljem poruku kako je došlo vrijeme da Osijek osvaja, nekoliko slova povezala sam u iskonstruiranoj riječi OSvojski. Ne bih rekla da riječ gradi svemir. Za mene je slovo ono koje kodira svijet. Zato je moj odgovor potvrdan. Da, riječ mijenja sve, ali slovo djeluje još snažnije jer mijenja riječ.
Postoji li riječ kojoj se stalno vraćate jer u sebi nosi nešto što još niste do kraja istražili?
Izgradila sam nekoliko slovoreda. Jedan od njih okuplja riječi na slovo A jer slovo A držim prapočelom komunikacijske pisane apstrakcije. Većina mojih tekstova započinje slovom A, ali neki tekstovi imaju i svoje parnjake, primjerice Vilikon – Vilijun, koji se naslovom razlikuju u svega nekoliko slova. Moje vlastito ime također je predmet moje jezikoslovne igre. Tako sam za samu sebe ponekad (J)Az-na, ponekad Jazna, a u elektroničkom obliku J@zn@. Ako u tu igru uključim i prezime, slovo A preoblikujem prema prvotnom alefu s rogovima uzgor, u prezime unosim simbol vode H₂O, a završno T zamjenjujem križem. Križ daje jasnu poruku mojega kulturološkog određenja. Tada latinicom ispisano ime i prezime dobivaju vlastiti vizualni zapis.
Drugim riječima, svaka riječ koja nas okružuje posjeduje vlastitu genezu, toliko duboku da bi za njezino istraživanje bio potreban cijeli jedan vremenski eon.
Kako izgleda vaš odnos prema prvoj verziji teksta? Čuvate li je, mijenjate do neprepoznatljivosti ili je promatrate samo kao put prema konačnoj knjizi?
Nemam dobar odnos prema uspomenama. Parfem koji sam nekoć nosila više ne biram i ne nosim jer me podsjeća na neku bivšu mene. Dnevnike sam uništila. Nakon dovršetka rukopisa čuvam arhivsku građu i studije, ali ne i kopije teksta. Za mene je tekst živo biće, a njegovi neuspjeli ili odbačeni pokušaji nepotrebni su atavizmi. Svoje tekstove želim oslobođene mene. Kako rekoh, tekstovi pripadaju junacima.
Što se događa u vašem stvaralaštvu kada se racionalno osmišljena struktura susretne s intuicijom, maštom ili neočekivanim obratom?
Sada se vraćamo na početak početaka. Racionalna struktura postavlja granice, a intuicija određuje temu i iskušava te granice. Unatoč voljnom opredjeljenju, ne mogu objasniti trenutak u kojemu se tema nametne. Taj unutarnji kod moj je vrhovni upravljač. Tekstovi su za mene vježbaonice u kojima se neprestance okušavaju duh i um. Ne mogu prisegnuti da intuicija uvijek pobjeđuje, ali činjenica je da sam više puta požalila kada je nisam slijedila.
Vaš rad prelazi granice klasične knjige i ulazi u vizualne, digitalne i multimedijske oblike. Kako prepoznajete trenutak kada tekst treba dobiti još jedan umjetnički život?
Marshall McLuhan medije i tehnologije razumijevao je kao produžetke ljudskih osjetila i sposobnosti. Moje ovladavanje novim tehnologijama prenosi te produžetke i u tekstove. Prirodan je to proces jer tehnologija koja je postala dijelom mojih navika toliko je usvojena da se prelijeva i u tekst, a tekst je odraz autorskoga bića. Planski ne razvijam sebe prema unaprijed zadanom modelu, nego se upuštam u izazove da bih ih prihvatila ili odbacila. Tekst upija moje navike.
Koja je knjiga, autor ili umjetničko djelo najviše utjecalo na način na koji danas promatrate jezik i stvaranje?
Ne mogu izdvojiti jedno djelo ili jednoga autora. Zanimljivo je da su me rana čitanja uvela u svijet književnosti, a zrela čitanja pokazala mi što ne želim činiti. Pisati sam počela kada sam se razočarala u suvremene književne idole. Moje su knjige dijelom odgovori onima od kojih sam očekivala više. Ipak, mogu izdvojiti one kojima sam očarana, a među njima su Ada Lovelace, Marshall McLuhan, James Joyce, Tin Ujević, Georges Perec i Homer. Da ne nabrajam, lista je nepregledna.
Na koji način punite svoje „kreativne“ baterije?
Ushitima. Pokretači su trenutci u kojima se dogodi iznenadni ushit proizveden nečijim pokretom, djelom, glasom ili načinom postojanja. Ne vodim računa hoće li se taj ushit odraziti na sliku, tekst ili nešto drugo, posve obično i svakodnevno. Odmara me osjećaj slobode i dojam da ništa ne moram, a znak da je baterija napunjena upravo je ushit koji se događa neočekivano, bez prethodne potrage ili iščekivanja.
Što ste o sebi naučili kroz godine pisanja, a niste mogli naučiti ni kroz jedno drugo iskustvo?
O sebi ne znam dovoljno, ali mi je pisanje pomoglo oblikovati nedovršenu misao u cjelovitu poruku. Dovršavanje misli znade me udaljiti od početnoga nauma. Što su osjećaji snažniji, to su brojnije upravo takve, nedovršene misli. U pisanju sam naučila da odustajanje od prvotnoga poriva ponekad znači pronaći ono za čime sam tragala. Ima tu i drugih iznenađenja, ali zadržimo se na presudnom. Pisanje mi je pomoglo ne odustati od same sebe.
Koji biste konkretan savjet dali mladima koji imaju mnogo interesa, ali još uvijek ne znaju kako od njih izgraditi vlastiti umjetnički put?
Prihvaćati prilike koje se pojavljuju, ali i otpuštati one koje se otimaju. Upornost je potrebna za uspjeh, no tvrdoglavost znade oštetiti upravo ono što želimo dosegnuti. U trenutcima sumnje ili dvojbe dobro je pitati dijete u sebi može li izdržati još jedan napor da bi se nastavilo igrati na svoj način. I najvažnije, zapamtiti igru o kojoj smo maštali u djetinjstvu.
Kada biste svoj život i dosadašnji opus mogli sažeti u jednu riječ, koja bi to riječ bila – i zašto upravo ona?
Igra. Sve što sam shvatila preozbiljno na koncu se pokazalo promašenim. Jedino kada se igram i vjerujem u opravdanost igre, život me podržava i potiče na širenje igrališta.
Na čemu trenutno radite i postoji li projekt koji biste nam ovom prilikom željeli predstaviti? Možete li nam ukratko opisati njegovu ideju, pozadinu i ono što njime želite otvoriti ili postići?
Trenutačno privodim kraju rad na knjizi Ars Akademium, znanstvenoj monografiji i udžbeniku posvećenom istraživačkim umijećima. Knjiga Ars Akademium rezultat je višegodišnjega nastavničkog i istraživačkog iskustva, ujedno i namjere da metodologiju istraživanja donesem iz osobne vizure. Naime, istraživanje prikazujem u nerazdruživosti metodologije, logike, akademskog pisanja, provjeravanja znanstvenih tvrdnji i akademske forenzike. U knjizi Ars Akademium istraživanje je umijeće koje se razvija od početne ideje i istraživačkog pitanja do Aktuma, krovnoga ishoda svih istraživačkih umijeća. Posebno mi je bilo važno teorijska znanja povezati s njihovom primjenom. Zato je uz knjigu razvijeno 30 interaktivnih mrežnih alata dostupnih u otvorenom pristupu na mrežnoj stranici www.jasna-horvat.com/ars-akademium. Takav mrežni radni stol koji prati knjigu Ars Akademium željela sam učiniti dostupnim svim istraživačima. Interaktivni mrežni alati potiču samostalnu izgradnju nacrta istraživanja, provjeru istraživačkih koraka te dokumentiranje planova i nacrta preuzimanjem i pohranjivanjem vlastitih radnih inačica. Knjigom Ars Akademium i mrežnim radnim stolom dajem primjer vlastitoga istraživačkog mišljenja, onoga koje svaki istraživač izgrađuje za sebe. Za mene je istraživanje intelektualno stvaranje u čijoj se cjelovitosti međusobno nadopunjuju znanje, sumnja, provjera, odgovornost i imaginacija.
Kada je planirano njegovo objavljivanje ili predstavljanje javnosti?
Objavljivanje Ars Akademiuma očekuje se na samome početku predstojeće akademske godine 2026./2027. Nakladnik je Naklada Ljevak, a objavljivanje knjige dobilo je potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Knjiga Ars Akademium rezultat je četverogodišnjeg projekta SIDRO. Vrijeme objavljivanja povezano je s nastavnom namjenom knjige jer će Ars Akademium biti literatura na dvama kolegijima diplomskih studija Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Krug čitatelja ipak je zamišljen znatno šire. Knjiga je namijenjena mentorima, znanstvenim istraživačima, doktorandima te svima koji oblikuju, provode, provjeravaju ili vrednuju istraživanja. Ars Akademium ispunjava moj dugogodišnji san o zajedničkom istraživačkom stolu za kojim se istraživači okupljaju u stvaralačkom zanosu. Mrežni interaktivni dokumenti otvaraju takav radni prostor u kojemu čitatelj pronalazi odgovore na pitanja koja mu se nameću tijekom različitih postupaka istraživačkoga rada. Mrežne alate u knjizi nazivam Paučinom jer ih vidim zgoditcima koje je omogućila mreža, internet. Raznovrsni su i prilagođeni pojedinim istraživačkim koracima. Ispunjavanjem interaktivnih obrazaca čitatelj dobiva mogućnost njihove primjene, provjere i pohranjivanja vlastitih radnih inačica. Zapravo, u javni sam prostor prenijela ono čime se i sama služim kada istraživanje planiram, vodim ili provjeravam.
Razgovor je objavljen u časopisu #samokulturno, broj 2, Riječ, listopad 2026., str. 32–41. Glavna je urednica časopisa Jelena Rebić, izvršna urednica Ana Tot, a izdavač Udruga PARTWISH iz Osijeka. ISSN 3102-5609.
Knjiga Ars Akademium, o kojoj je riječ u završnom dijelu razgovora, nalazi se u tisku.
Hvala Ani Tot i Jeleni Rebić na pitanjima i lijepoj suradnji.
Komentari